Godinama se na ovim prostorima vodi polemika oko identiteta Ive Andrića kao pisca - bosanskog, hrvatskog ili srpskog - pri čemu se jedinog dobitnika Nobelove nagrade za književnost s nekadašnjeg jugoslavenskog kulturnog prostora nakon raspada bivše države svojatalo ili odbacivalo, kako je već kome i gdje odgovaralo, a s obzirom i na dnevnopolitičke potrebe.
Kao da Ivo Andrić - s obzirom na mjesto rođenja, gradove u kojima je živio, teme njegovih djela, jezik i pismo na kojima je pisao - ne može imati i bosanski i hrvatski i srpski identitet. Tko zna hoće li se jednoga dana voditi neka slična polemika oko identiteta pjesnika Aleksandra Stojkovića ST-a i njegove grupe Goribor.
Nominalno, Goribor su iz srpskog rudarskog grada Bora, a Aleksandar Stojković ST piše poeziju na srpskom. No, posljednja dva albuma Goribora snimana su u Puli u produkciji hrvatskog producenta Edija Cukerića, sva njihova djela izvorno su objavljena za hrvatske diskografske kuće Slušaj najglasnije i Dancing Bear, na novom albumu radila su i braća Sinkauz iz pulske grupe East Rodeo, pa bi se Stojkovića i Goribor, jer su u njoj snažno prisutni, valjalo poimati i kao dio hrvatske (rock) kulture.
Nominacija za Porin
Bit će sramota ako iduće godine dvostruki album Goribora “Evo je banja” ne bude nominiran za Porina u nekoj od domaćih kategorija hrvatske diskografske nagrade. Zamislite da Adele, jer nije Amerikanka nego Engleskinja, nije imala pravo biti nominirana za američku diskografsku nagradu Grammy.
Uostalom, što u stihovima “Gledam taj veliki grad kako u smradu tone” nije zagrebačko ili beogradsko, hrvatsko ili srpsko i kome bi za razumijevanje tih stihova trebao prevoditelj?
Što, općenito, u egzistencijalističkoj poeziji “nepodnošljive teškoće postojanja” Aleksandra Stojkovića, zeitgeistu neprilagođenog boema sklonog depresiji i opijatima, nije razumljivo i ovdje i tamo?
Svaka kultura bila bi sretna da može prigrliti Stojkovića kao velikog pjesnika čiji egzorcizam vlastitih demona duše i seciranje ružnoće svijeta koji ga pritišće donosi katarzu svima koji žele čuti tu veličanstvenu poeziju. Stojković je do bola mračan, depresivan i dešperatan, ali njegovu mučna psihoanaliza i te kako ima smisla. Glazbena podloga za takve Stojkovićeve stihove podjednako je mračna i tjeskobna, ali mjestimice i hipnotički plesna magma bluesa, psihodelije, post-punka, noir-jazza i trip-hopa, odnosno amalgam Coodera, The Velvet Undegrounda, The Doorsa, The Gun Cluba, Suicidea, Tuxedomoona i Joy Divisiona s kojima se Goribor hrabro nose te Massive Attacka koji spram Goribora zvuče poput partija za pobjednike tranzicije i njihove sponzore.
Psihoza i sepsa
Ovdje, pak, postoje samo psihoza i sepsa, tako prokleto opipljivi u “Mojim mislima”, “Drobilici”, “Ti i ja”, “Uzalud se budiš” i “Uzimam” kao najsumornijim, ali i najvišim dosezima jednog od tri najbolja dvostruka albuma otkako je na ove prostore dospio rock’n’roll. “Evo je banja” zatvorena je s “Ne računajte na nas”, “canetovski” izvedenom parafrazom Balaševićeve kretenarije koju su još davno odjebali i Pankrti. Vremena su drukčija, ali jednako nam je zlo. Gasimo se i guta nas onaj isti teški mrak koji je uoči američke turneje u Manchesteru progutao Iana Curtisa .