Kad sam prije nešto manje od pet godina napisao tekst o “Vilama iz Začarane Močvare” - vezan uz tematske koncertne večeri na kojima je krajem listopada 2012. godine Nina Romić predstavila i ostale kolegice s tada tek propupale “nove” kantautorske scene - mogao sam se samo nadati i eventualno naslućivati kako bi od tih djevojaka moglo nešto biti.
Nota bene, u rujnu je Nina, također u sklopu “Začarane Močvare”, predstavila i u to doba nov(ij)e domaće kantautore. Tada sam napisao kako “nije svaka od njih pogodila u metu” te da “nije svaka od njih štof za kantautoricu”, ali i da je “prosjek bio prilično dobar”, unatoč tome što mi je Nina Romić rekla kako je imala mnogo više problema uz sebe okupiti devet djevojaka nego deset kantautora. Ipak, “večer kantautorica” učinila mi se zanimljivijom, poticajnijom i raznovrsnijom od “večeri kantautora”, što je kasniji razvoj događaja donekle i potvrdio.
Nažalost, Ninu Romić posve su zaobišle nagrade Porin premda je do tada već objavila dva hvaljena albuma, “Daljine” i Ptice”, da bi 2014. godine objavila i treći, “Stablo”, uz koji je okupila i jak prateći bend te podsjetila koliki joj je uzor bio i, nažalost, preminuli slovenski kantautor Tomaž Pengov, jedan od najimpresivnijih s ovih prostora iako mu je opus bio kvantitativno nevelik. Tim je albumom Nina zakoračila i u jazz i blues te iskazala potencijal za pjesme na tragu Joni Mitchell i PJ Harvey pa i Davida Eugenea Edwardsa iz Wovenhanda ili pokojnog, velikog Townesa Van Zandta. Rijetko se događalo da je netko odavde, ako uopće i jest, svoje pjesme mogao usporediti sa skladbama spomenutih velikana i velikanki rock i folk kantautorstva, ali Nina ima svako pravo i na takve usporedbe. Nakon porodiljnog čekamo njezin novi album jer na njezinu Facebook profilu stoji kako ima novih pjesama koje bi uskoro, nadajmo se, mogle krenuti u studijsku realizaciju. Kako god, Nina je bila i ostala dobri duh kantautorske scene ne samo Hrvatske, nego i susjednih država, a osobno bih volio da su najveća i najvažnija djela tek pred njom, a ne iza nje.
Zgodna avanturistica
U međuvremenu Nina je s Ivanom Picek, također predstavljenom na večeri “Vila iz Začarane Močvare” i nekolicinom drugih suradnika objavila i istoimeni psych-folk album grupe Pridjevi, objavljen i u Americi, premda je otpjevan na hrvatskom jeziku. Zgodna je to avanturica koju bi valjalo nastaviti, a nedavno je Ivana Picek, za koju sam već tada shvatio da je “pomaknutija” od svojih kolegica, objavila čudoviti freak-folk album “Časna lubanjska”, pod scenskim imenom Pi; podložen mračnom elektronikom i osjenčan gotičkom atmosferom, ali i vilinskim ugođajem, zahvaljujući i harfi što je uz vokal u jako visokom registru dovodi u vezu s kalifornijskom Joannom Newsom, pa čak i prema naslijeđu Kate Bush, “majke” svih takvih kantautorica stasalih u 21. stoljeću.
Irena Žilić, koja mi je te prohladne jesenske večeri 2012. godine izgledala i zvučala poput mlađe i nježnije sestrice Ryana Adamsa ili Conora Obersta, objavila je dva albuma na engleskom jeziku. Nažalost, publika je još i danas baš ne shvaća, srećom ne i kritika, koja je nahvalila i ovogodišnji “Haze” i prethodni “Travelling”, nastale na raskrižju chamber-popa, gothic-americane i indie-folka te u srodnosti s djelima Laure Marling i Marisse Nadler, ali i Nore Jones. Nadajmo se da joj stihovi na engleskom neće odmoći u nastojanju da dopre do šire publike, ali iskustvo nas uči drugačije.
Snažni vokal
Ipak, ima i odstupanja od tog pravila pa je Dunja Ercegović iz Splita, poznatija pod scenskim imenom Lovely Quinces, premda nije bila predstavljena na večeri “Vila iz Začarane Močvare”, ubrzo iskočila u prednji plan. Njezina dva EP-a “No Room For Us” i “Meet Me In Moscow” nije ishvalila samo kritika, nego su se pokazali dostatnim temeljom za okupljanje dovoljno publike za opstajanje u samostalnim glazbenim vodama. Kadra je na pozornici zasjeniti i kantautorice poput Cat Power, a zbog dubokog i snažnog glasa te energičnog udaranja u akustičnu gitaru pažnju plijeni sigurnošću i samosvjesnošću. Ostvarila je i duet s Howejem Gelbom na posljednjem albumu Giant Sanda i u produkciji Johna Parisha, stalnog suradnika PJ Harvey. No, vrijeme je za okupljanje pratećeg benda ili barem novo izdanje, zašto ne i u produkciji Chrisa Eckmana iz The Walkabouta, kad već živi i radi u Ljubljani, kako bi se njezina priča - nastupala je i s Thurstonom Mooreom iz Sonic Youtha i na festivalima poput South by SouthWest i Canadian Music Week - nastavila i u ovdašnjim i inozemnim glazbenim vodama.
Mračna i erotična
Zvonka Obajdin učinila je upravo to; okupila grupu Svemir pa zasjala prošle godine s trećim, ne samo folk-rock albumom albumom “Male laži” koji je, nažalost, prošao nezamijećeno, što se srećom nije dogodilo Sari Renar. U “Začaranoj Močvari” pomislio sam kako niz pjesama Alanis Morissette zvuči inferiornije u odnosu na Sarine. Tim je tragom donekle i krenula na post-grunge prvijencu “Djeca”. Neočekivano, ubrzo je oštro zaokrenula kurs na EP-u “Jesen” te još više na prošlogodišnjem albumu “Tišina”, a unutar toga i u predstavi “Mali čovjek želi preko crte” Montažstroja, zajedno s nažalost iznenada preminulim Antom Perkovićem. Sada je Sara, koja je ranije ipak dobila Porin za vokalnu izvedbu, ali ne i za “Tišinu”, premda je posrijedi bilo najdojmljivije domaće glazbeno izdanje 2016. godine, srodna nizu skandinavskih, britanskih i američkih kantautorica koje svoje kantautorstvo podlažu sugestivnim elektronskim podlogama. Sara je vrlo inteligentna i nevjerojatno lijepa, sklona pop melodijama, ali i tvrdoglava i prijemčiva, mračna i erotična, suptilna pjesnikinja koja se ne boji upuštanja u glazbene avanture i poigravanja vokalom i ritmovima. Nedavno sam joj u Bjelovaru rekao kako je u prilici da postane najjačom kantautoricom u povijesti hrvatske popularne glazbe. Vrijeme će pokazati jesam li “promašio ceo fudbal” ili ne.
Neke od “vila iz Začarane Močvare” su utihnule ili nisu našle vlastiti izričaj, no ako je nešto ovdje u posljednjih desetak godina imalo kakvu-takvu auru glazbenog vala, onda su to kantautorice i kolege im poput Marshmallow Notebooka, Mikija Solusa, Zvonimira Varge, Nevjernog Tome ili Luke Belanija kojeg sam nedavno iz auta spazio s gitarom u ruci, što je znak da oružje nije bacio u trnje. Nisu, jer živimo gdje živimo, ostvarili pozornost publike kakvu polučuju njihovi kolegice i kolege iz Velike Britanije, Irske, Amerike, Kanade ili Skandinavije, a daleko su i od popularnosti vedeta novog vala za kojim i danas žalimo. Realno, glazbena scena i u svijetu i u nas mnogo je fragmentiranija nego prije tri-četiri desetljeća, a i teže je plijeniti pažnju publike “tihim obrtom” kantautorskim nego decibelima rock bendova i supestar DJ-eva ili rafalnom paljbom repera. Ipak, ako vam je do kvalitetnog rock i folk kantautorstva, nije da ni kod nas nemate izbora, pogotovo kad su u pitanju - “Vile iz Začarane Močvare”.
Ikone koje su utrle put mladim zvijezdama
Lidija Bajuk i Dunja Knebl svojom su ustrajnošću velika inspiracija
Bilo bi nepravedno iz ovog pregleda kantautorica izostaviti Lidiju Bajuk i, posebice, Dunju Knebl jer one su načinom djelovanja, upornošću, trudom i etnomuzikološkom misijom spašavanja od zaborava tradicionala iz Međimurja i Podravine inspirirale izravno i Ninu Romić i Ivanu Picek, a posredno i druge “Vile iz Začarane Močvare”.
Podsjetnika radi, nedavno je Dunja objavila album “33 balade” s motivima zabranjene ili tragične ljubavi od kojih je tek korak do patnje i mržnje, grijeha i ubojstva, kazne i pokore, a nadam se da novije kantautorice, barem u mislima, imaju i pokojnu Jadranku Stojaković kao mogući uzor za vlastito glazbeno djelovanje.