Obrazlažući zašto Bobu Dylanu, a ne Philipu Rothu ili Harukiju Murakamiju, prof. Sara Danius, stalna tajnica Švedske akademije koja dodjeljuje Nobelovu nagradu za književnost, izjavila je kako je Dylan “veličanstven pjesnik engleskog govornog područja”, dakle ne samo unutar rock glazbe. Usporedila ga je i s Homerom pa nadodala da je prvo “utjelovio tradiciju”, a potom 55 godina “konstantno iznova izmišljao samoga sebe” kroz nevjerojatno obiman, kvalitetan, značajan i utjecajan pjesnički opus koji “valja i čitati”, a ne samo slušati.
Tapšanje po ramenu
Naravno da je čitajući Dylanove pjesme teško zaboraviti njegov glas, premda nije pjevač Sinatrina kova, a što ga nije spriječilo da se u posljednjih godinu i pol pozabavi njegovom manje istaknutom ostavštinom. Jednako tako, teško je iz glave, dok čitate Dylanove stihove, odagnati njegovu glazbu, barem osnovni ritam ili temeljnu melodijsku liniju. Bez te glazbe, naučio je to ubrzo i pet-šest godina stariji Leonard Cohen, stihovi Boba Dylana sigurno ne bi dobacili do toliko ljudi jer, kako kaže australska spisateljica Germaine Greer, “glazba čini ono što riječi same za sebe ne mogu”. Nju je pak u recentnom tekstu o Dylanu citirao mlađi kolega Alexis Petridis iz Guardiana, smatrajući kako je i s Nobelom i bez njega “pop glazba, sa stihovima i svime ostalome, umjetnička forma za sebe kojoj ne treba vrednovanje i tapšanje po ramenu literarnog establišmenta”.
Doista, pa tko je sada umjesto Dylana trebao dobiti Nobela, kad ga već nije dobio prije onih koji su i s Nobelom pali u zaborav ili ionako bili precijenjeni; posebice u usporedbi s njime koji je trajno i na bolje promijenio kulturu i svijet, a što većini književnika nikad neće poći za rukom. Ali, hajde, ostavimo sve to po strani i posvetimo se ovom prigodom pjesmi “Like A Rolling Stone”.
Napisao je Dylan i prije 20. srpnja 1965. godine, kad je prvotno objavljena, velikih i važnih pjesama, posebice u okviru onoga što nazivamo protestnom folk glazbom, ali i sam je smatra prekretnicom, a u više navrata navodila se kao najveličanstvenija ili barem jedna od pet najboljih i najvažnijih pjesama, ne samo njegova opusa, nego i cjelokupne rock i popularne glazbe. Pokušajte, dakle, izbiti sebi iz glave onaj prasak doboša kojim Dylan kao da najavljuje veliku viziju, virove orgulja i gitarski rif koji vas neumitno uvlače u pjesmu i obješenjački, gotovo osvetnički Dylanov glas. Da, teško je to zaboraviti, možda i nemoguće, ali i kad je čitate na papiru, dojam je sličan. U prvi mah shvaćate da je “Like a Rolling Stone” priča o djevojci koja je nekoć bila na vrhu, a onda se našla na dnu. Pojednostavljeno, vinjeta o bogatašici koja se igrom slučaja zvanom život našla među prosjacima. Možda je drugačijom ni ne treba tumačiti, ali pročitajte je opet, u “slow motionu”, kako veli Dylan kad je shvatio kako bi je trebalo otpjevati. Pa opet i opet i opet...
Priča o vašem životu
I tada ćete malo-pomalo shvatiti zašto je ta pjesma ujedno i priča o vašem životu, uhvaćenom u socijalnu, ekonomsku, sistemsku i svaku drugu mrežu iz koje ne možete pobjeći. Iz te pjesme možete naučiti kako ste i sami barem jednom bili na vrhu pa pali s njega, živeći po onoj židovskoj “dao ti Bog da imao pa nemao”. Ako ništa drugo, kad ste bili zdravi, a sada bolesni ili kad ste imali nešto samo da bi ostali bez toga i bili svedeni na... kotrljajući kamenčić koji se mora sam zbrinuti za sebe, bez ičije pomoći i nekadašnje sigurnosti.
Seizmički ponor
Ili kako to Springsteen u autobiografiji “Born To Run” o istoj pjesmi piše: “On me nadahnuo i davao mi nadu. Postavljao je pitanja koja su se svi ostali bojali postaviti, pogotovo kad petnaestogodišnjaka pita: ‘How does it feel... to be on your own?’. Između generacija nastao je pravi seizmički ponor i odjednom ste se osjećali poput siročeta, napušteni usred povijesnih promjena, kompas vam se nezaustavljivo okreće, nigdje istinski ne pripadate. Bob nam je pokazao smjer i postao svjetionik koji vam može pomoći u pronalaženju pravog puta kroz divljinu u koju se Amerika pretvorila... Pjesma ‘Like a Rolling Stone’ dala mi je nadu da se istinita, nepromijenjena, nekompromitirana vizija može emitirati milijunima ljudi i pritom promijeniti njihov način razmišljanja, duhovno ih osvježiti, donijeti divlju krv u anemičan krajolik američke pop-glazbe i donijeti upozorenje, izazov koji bi mogao postati najvažniji dio dijaloga u Americi. Bila je to glazba koja je istovremeno mogla probuditi stanovništvo diljem zemlje i razbuditi um povučena,izgubljena petnaestogodišnjaka u malom gradu u New Jerseyju”.
Zamijenite Amerika s Hrvatska, a petnaest godina s pedeset i shvatit ćete zašto je ta pjesma toliko univerzalna da je možete “primijeniti” na gotovo bilo koga, bilo kad i bilo gdje u svijetu. U nekim i za moj ukus prilično uskim tumačenjima “Like a Rolling Stone” je “osvetnička” pjesma na račun Andyja Warhola jer se Dylanu zgadilo kako je tretirao glumicu Edie Sedgwick dok drugi smatraju da su se u njoj na Dylanovoj meti našli Joan Baez s kojom je nekoć ljubovao, nekadašnji prijatelj Bob Neuwirth ili Marianne Faithful koja će nakon veza s Jaggerom i Richardsom doslovce završiti kao Miss Lonely iz pjesme koju su mnogi izvođači kasnije obrađivali, ali ne i poboljšali. Upravo zbog tog i takvog višeznačja, a Jann Wenner, izdavač magazina Rolling Stone, smatra kako ta pjesma slavi i zbacivanje buržoaskih okova, Dylan i jest postao toliko velik da je u konačnici zasluženo dobio i Nobela za književnost.
Doduše, ja tu zavist za slobodom Miss Lonely ne čujem i ne tumačim kao Wenner, ali definitivno se pronalazim u pitanju o tome kako je biti poput kotrljajućeg kamenčića što ga život i svijet bacaju kako im se prohtije. U mom tumačenju, onako za samoga sebe, “Like a Rolling Stone” tjera me da se zamislim zašto imam dojam da život provodim prokleto usamljen, čak i kad sam okružen ljudima za koje znam da me vole i cijene. Kao da ovdje i njima, pa i nikome drugome i nigdje drugdje ne pripadam, vjerujući da sam se rodio sam, da živim sam i da ću umrijeti sam, bez igdje ikoga svoga jer možda nikad nikome nisam ni dao da me posve privuče i osvoji ili zadoji i pokori, ovisno o čemu i kome u rasponu od ljubavi i politike, roditelja i države, razmišljam.
Odgovor Dylanu
“How does it feel?/How does it feel?/To be on your own/With no direction home/Like a complete unknown/Like a rolling stone?”, već dugo me pita Dylan, a ja mu imaginarno odgovaram, zapravo više sebi nego njemu, “teško, jebeno teško”, ali možda u mom slučaju tako jedino i može biti pa bih se s time konačno i trebao pomiriti.