Da će Irena Žilić dogurati do Lisinskog i rasprodanog koncerta, nije uvijek bilo izvjesno. Kako sama Irena kaže, u početku je bilo otpora prema dizanju cijele glazbene priče na više razinu. 'Nije da me je netko sprečavao ili da mi je branio, nego je kod mene to išlo postepeno. Kada sam izdala prvi EP (Days of Innocence) i kada sam krenula raditi albumu, tada je to sve postalo realnije i opipljivije', objašnjava Žilić. S obzirom na snagu i strast s kojima pjeva, nisam siguran da bi je netko uspio spriječiti.
Očekivanje koje dolazi s nastupom u jednoj od najpoznatijih hrvatskih koncertnih dvorana i činjenica da je koncert rasprodan cijeloj su večeri dali dodatnu težinu. 'Bila sam malo nervozna, no to je nakon prve pjesme nestalo. Između pjesama nisam pričljiva, općenito na pozornici nisam pa su se možda tišine između mogle činiti kao da se nervoznija nego što sam bila', kaže Žilić.
No, kakva su god očekivanja posjetitelji imali, bilo da se radi o onima koji je slušaju prvi put ili vjernim pratiteljima njezinog rada, nitko nije mogao ostati ravnodušan na količinu energije koju je unijela u svaku pjesmu. U pratnji violinistice i drugog gitariste Žilić je počastila publiku u Lisinskom presjekom svoje karijere, a mogla se čuti i nekoliko novih pjesama te rijetko izvođena 'Eve'. 'Ta pjesma najviše odskače na albumu, jako je atmosferična, a nemam često prilike imati uvjete da je odsviram pa sam odlučila iskoristiti ovu priliku da je odsviram', kaže Žilić.
I predgrupa, trio Voland Le Mat, a i zvijezda večeri, Irena Žilić, na šaljiv su način ukazali na nedostatak tzv. 'veselih' pjesama u svojim repertoarima, odnosno stavili su naglasak na one tužne. Međutim, Irena to ne vidi tako, odnosno ispod površine te jednostavne distinkcije između emotivnog raspona pjesama krije se dublje značenje. 'Meni su te pjesme vesele', objašnjava. 'No, pretpostavila sam da drugi ljudi koji su došli na koncert ne dijele moj senzibilitet', zaključuje Žilić. 'Ja volim tu sretnu melankoliju', kaže Irena. I sretna melankolija to svakako bijaše. Žilić je svirala svaku pjesmu kao da je zadnja, a kad je mislila da je završila nastup s efektnom Scars, publika je nije mogla pustiti te na kraju izvela i On My Own. Niti tijekom nastupa niti na posljednjem poklonu nije mogla skinuti osmijeh s lica.
'Zadovoljna sam s nastupom. Naravno da uvijek ima nekih stvari koje se dogode, ali ne razmišljam o njima jer ih ne mogu promijeniti', kaže Žilić. Blizu 300 ljudi za koje nastupala u pratnji violinistice i gitariste te uz potporu Voland Le Mata nije najveća publika za koju je nastupala, ali dodaje da čar nastupanja u prostorima kao što je Lisinski ne leži u broju publike već u nekim drugim aspektima. 'Prostor je odličan i jako je dobar za akustični tip nastupa. Za razliku od klubova gdje se čuje i žamor, Mala dvorana Lisinskog stvarno dopušta glasu i glazbi da budu u prvom planu', kaže Irena Žilić.
Kreativna sloboda i odgovornost
Žilić je gitaru u srednjoj školu uzela spontano bez nekog osobito razloga, jer kako kaže, bila je okružena i ljudima koju su znali svirati i glazbom u kojoj su gitare bile važan element te je tako ta unija stvorena. 'Prirodno sam gravitirala prema gitari. Recimo, klavir, odnosno synth smo imali, ali nije me nikada privukao', dodaje Irena.
Tada je slušala Noru Jones, puno toga što je MTV nudio, Red Hot Chilli Pepperse. 'Nisam bila isključiva, slušala sam i stvari koje su svi slušali, ali istovremeno sam se zainteresirala za jazz pa sam ga počela slušati i učiti o njemu', kaže Žilić. 'Evo prije koncerta smo si u backstageu pustili Biebera pa smo malo čagali. Nemam ja problema s tim da se nešto smije ili ne smije. Da mi sada netko stavi album od Avril Lavigne, koju sam obožavala kao tinejdžerica, ja bih znala koja pjesma na albumu ide sljedeća.'
Formativne godine je provela u bendovima, no ističe da kolektivno rađenje glazbe i individualno potpuno drukčije funkcioniraju. 'Kada sam i bila u bendovima, nisam još bila formirana osoba te je to sve imalo jedan ne pretjerano ozbiljan prizvuk. Dobro smo se zafrkavali, ali nije bilo ozbiljnog rada na tome. Osim toga, bila sam sramežljiva i morali su me tjerati da glasnije pjevam. Jednostavno, bilo je drukčije od ovoga što radim sada, odnosno od ovoga za što sam se odlučila. Nadalje, da bi bend funkcionirao mora se imati jako puno sreće da se nađeš s ljudima i da se razumijete', objašnjava Irena. 'Kada radiš sam možeš se kreativno osloboditi, što u bendu nije uvijek slučaj.'
Upravo ta kreativna sloboda koju ostvaruje radeći samostalno dozvoljava Ireni da se u pjesmama fokusira na ono što želi, a kako kaže, najviše u pjesmama progovara o odnosima među ljudima. 'Nije tu riječ samo o ljubavnim odnosima, dakako. Prvi album je pratio lajtmotiv sazrijevanja, ali da je to neka svjesna odluka, nije, jednostavno se tako dogodi. Naravno, ne mogu ja reći da se to neće promijeniti, ali to je također nešto što dolazi postepeno, kako život ide tako će se i te stvari mijenjati', objašnjava Irena.
Ljubavne pjesme, neovisno o tome radi li se o slomljenim srcima ili o onima koja su cjelovita, također se mogu naći u Ireninoj glazbi i tu je neočekivano transparenta. 'Pisala sam o ljubavima i oni o kojima su pjesme znaju da su o njima, nisam tajnovita u tom pogledu', kaže Žilić. 'Prije sam imala problema pri pisanju ljubavnih pjesama jer sam imala potrebu napisati nešto, ali nisam imala potrebu da se to zna. Oko tih stvari sam dosta privatna, ali situacija nije tako jednostavna jer ne možeš sebi uskratiti ta iskustva. Moj život ulazi u sve što radim u glazbi pa sam se morala naučiti to pustiti jer sam znala da će mi biti teško ako ne budem to mogla. Što se dogodi - ti napišeš pjesmu, ili je kreneš pisati, pa si pomisliš, 'ja ću to morati izvoditi'. No, nakon toga trenutka, odnosno, sam proces stvaranja, tu pjesmu, koja je počela kao pjesma o nekome, pretvori u nešto potpuno drugo. Još uvijek je ta pjesma o tome, ali nije samo o tome. To pogotovo dođe do izražaja kada ih počneš izvoditi jer taj moment koji te doveo do pjesme više nije prisutan', kaže Irena.
Unatoč tome što su joj pjesme emotivno vrlo snažne i evokativne, Irena kaže da nema pjesme koju je napravila, a da je zbog težine teme ne može izvesti uživo. 'Čak i nove pjesme na kojima trenutno radim i koja sam svirala nisu više u toj fazi, odnosno sazrele su dovoljno da ih mogu prezentirati publici', kaže Irena. 'Emotivni teret koji određena pjesma nosi je najteži na početku i naravno ovisi o temi. Te pjesme, te emotivno najteže stvari, će u trenutku nastanka zvučati najljepše jer je tada emocija koja je isprovocirala pjesmu na vrhuncu, a onda nakon toga slijedi smirivanje.'
'Nisam u glazbi radi slave'
Ako inspiraciju za svoje pjesme pronalazi u životu koji je okružuje, većinu njezinih skladbi prvo čuje kauč u dnevnoj sobi. 'Neke ideje naravno zapišem ako sam negdje vani ili u tramvaju, ali najviše pjesama radim kod kuće.' Proces nastanka pjesama za Irenu nije konstantan, odnosno ne postoji prokušana formula koju može slijediti da bi došla do pjesme.
'Pjesmu Scars sam imala u sebi, znala sam da dolazi i morala sam to izbaciti iz sebe, ali sam taj proces je onda trajao. Napravim nešto pa pustim, pa se vratim i tako dok pjesma na kraju ne bude napisana. Neke od drugih pjesmama su nastajale u 20 minuta, naravno, ne računajući period vremena gdje su ideje još uvijek samo u mojoj glavi i razvijaju se', kaže Irena.
Na pitanje što je bilo prvo, riječ i glazba, Žilić kaže da nema pravila te da, kao što je intuitivno pronašla gitaru kao svoj matični instrument, pušta pjesmi da se na neki način sama njoj predstavi.
'Pripremajući materijale za drugi album, primijetila sam da je puno stvari počelo kao samo tekst. Nakon teksta bih ukomponirala zvuk vodeći se za time što pjesmom želim reći. Kod 'Eve' je prvo bila glazba, a tek poslije je došao tekst', kaže Žilić. Kao solo izvođač, Irena kaže da se u ključnim situacijama, kada treba dobiti povratnu informaciju, okreće ljudima koje poznaje i koji se također bave glazbom, a da tek kasnije pokazuje stvari ostalima. 'Zna se dogoditi da laici, odnosno, neprofesionalci, imaju vrlo dobre komentare jer instinktivno reagiraju na ono što čuju.'
Publika koja je tog petka u Lisinskom došla poslušati Irenine pjesme bila je raznovrsna, a to je za Irenu još jedan neplanirani izvor pozitivnih vibracija. 'Sad već u publici ima ljudi koji dođu poslušati koncert i onda ti poslije koncerta dođu i kažu da je bilo super, a to je nešto što mi se prije nije događalo', kaže Žilić. Direktnost i specifičnost njezine glazbe, a i činjenica da pjeva na engleskom znače da ta publika možda nikada neće narasti, u Ireninom slučaju nisu izvor žaljenja.
'Ja nisam u glazbi da bih bila poznata i slavna, to nije moja želja. Velika publika za sobom nosi i određena očekivanja koja mogu negativno utjecati na kreativnost', dodaje Žilić. 'Velikog uspjeha takvog tipa mene je istovremeno i strah i pomisao na njega pomalo je deprimirajuća jer, na neki način, dolaskom u tu situaciju kreativnost i osobni rast moraju stati.'
Rušenje vlastitih barijera
Gdje će je glazba odvesti dalje, nije poznato, ali Irena kaže da neku konkretnu destinaciju u tom smislu niti ne traži.
'Moj cilj je raditi na sebi. Ne mora to biti isključivo rast i razvoj, nije mi bitno idem li naprijed ili nazad. Najvažnije mi je da rušim svoje unutrašnje limite, granice i ograničenja brzinom koja meni odgovara', kaže Žilić. Dodala je da je kod takvog pristupa pozitivno što nema uspoređivanja s drugima jer sam sebi diktiraš tempo, a to je oslobađa. 'Razumijem da je nekad lako usporediti jednog glazbenika s nekim tko mu je sličan jer nekada nije moguće drukčije dočarati kako netko zvuči, a s vremenom je bitno da se izboriš da budeš prepoznatljiv te ne netko koga se uspoređuje s drugima', kaže Žilić.
U slučaju kada bi je taj rad na sebi odveo na pusti otok usred ničega, Irena kaže da nema spreman popis pet ploča koje bi na njega ponijela. 'Nije to namjerno', kaže. 'Te stvari se kod mene stalno mijenjaju, ali ono što me uvijek baci na dupe je originalna izvedba Moon River Henryja Mancinija', dodaje.
No, na kraju intervjua smo ipak dobili odgovor na najvažnije pitanje za svakog tko se bavi glazbom ili je samo voli - koliko voli film Almost Famous, film za koji svaki ljubitelj glazbe čuva posebno mjesto u srcu. 'Jako puno ga volim', kaže Irena kroz smijeh, vjerojatno ne očekujući pitanje. Odgovorom na pitanje koja joj je najdraža scena dobila je još plus bodova. 'Hold me closer tiny dancer', kaže Žilić. Nije morala dodati ništa više.