Kakva posveta! Bob Dylan se još jednom uhvatio obrada Franka Sinatre

Bob Dylan karijeru je započeo obradama folk-tradicionala od kojih je dominantno bio sastavljen i njegov debi album, a sličnom se repertoaru obrada vratio i na albumima “Good As I Been To You” (1992) i “World Gone Wrong” (1993). I u “kršćanskoj” fazi 80-ih snimao je niz obrada, no one nisu završavale na finalnim, službenim verzijama tih albuma, a ranih 70-ih, doduše ne njegovom voljom, Columbia je objavila album “Dylan” s također niskom obrada. Kako god okrenuli, Dylan je iz one stare plejade izvođača koji se ni na početku, a ni u poznoj fazi karijere nije sramio obrađivanja tuđih pjesama, citiranja, posuđivanja i raznih utjecaja, baš onako kako su i njegove pjesme postale obrađivane, citirane, posuđivane i vršile neizmjeran utjecaj na rock, folk, country i pop glazbu.

Vokalna distinkcija

Ipak, kad je Dylan prošle godine objavio album “Shadows In The Night” s repertoarom prastarih pjesama iz “Velike američke pjesmarice” koje je pjevao Frank Sinatra, našlo se mnogo podignutih obrva. To da Dylan krene pjevati Sinatru, makar posrijedi bile skladbe za koje dobar dio publike ni ne zna da ih je Frank snimio jer nisu bile veliki hitovi, činilo se blasfemijom. Ne može se reći da su “sumnjičavci” imali pogrešnu pretpostavku jer teško je zamisliti dva tako različita glasa. Kristalno čist, snažan, melodiozan i tehnički besprijekoran vokal mladoga Sinatre i hroptanju ili lopataranju ugljena nalik glas staroga Dylana. Već na toj vokalnoj distinkciji baršunastog crooninga i grgljavog meketanja ideja o tome da Bob izvodi Franka mogla je pasti u vodu, ali nije jer Dylan je radikalno promijenio instrumentalnu pratnju i aranžmane odabranih skladbi.

Tihe i tugaljive verzije

Ni u primisli raskoši revijalnog orkestra, zasvjesa gudača i povjetaraca puhačke sekcije kojima se šarmantno i pomalo fakinski za to doba ogrtao seksepilom nabijeni Sinatra. Dok bi Rod Stewart uzeo Sinatrine najveće hitove i imitirao ih s nešto hrapavijim glasom, kao što je to činio na svojim “American Songbook” albumima s tek nešto hrapavijim glasom, Bob Dylan je u poznoj jeseni revidirao i na posve drugačiji način revitalizirao Franka iz proljeća njegovog života.

Umjesto imitiranja Sinatre u big band ozračju, Dylan je ponudio tihe, tugaljive i starački smirene verzije pjesama kakve bi neki svirački elegantan, ali i karijerno uzaludan country-blues bend, onako za svoj gušt, izvodio u kutku nekog polupraznog bara u pustinji između “Grada grijeha” i “Grada anđela”. Moglo se pričiniti i da Dylanove verzije zvuče čak starije od originalnih Sinatrinih izvedbi. Upravo u tome ležao je šarm Dylanovog obrađivanja Sinatre čije je manje poznate pjesme iščašio kao što posljednjih dvadesetak godina iščašuje temeljne žanrove američke glazbe, lutajući po zakucima svoga djetinjstva poput starca na tavanu zakrčenom uspomenama i dragocjenostima koje u digitalno doba mnogima izgledaju tek poput stare krame. Time dolazimo i do suštinske razlike između mladog i starog Dylana. Ako je sredinom 60-ih bio burevjesnik promjena i mesija pod krinkom cinika, Dylan je danas ponajviše zabavljen uspomenama na svijet protiv kojeg je u 60-ima opravdano gunđao ili ga ismijavao, a kojem se posljednjih petnaestak godina vraća kao utočištu. Tehnologija nam je priuštila neslućenu komociju, no u društvu, za razliku od Sinatrinog zlatnog doba kad je prevladavala nada, već godinama prevladava rezignacija. A kad je čovjek reziginiran, logično je da se vraća uspomenama na neka, kako bi Dylanov nedavno preminuli prijatelj i kolega Merle Haggard rekao, jednostavnija vremena s čvrstim setom vrijednosti.

Stoga i nije iznenađenje što je Dylan bavljenje Sinatrom protegnuo i na netom objavljeni album “Fallen Angels”. Receptura je gotovo navlas ista, uključivši i svirku Dylanovog pratećeg benda, no odabir skladbi sugerira donekle drugačiji ugođaj. Premda je sve ponovo utišano, prosušeno i minimalizirano, opet s naglaskom na melankolične tonove gitare, posrijedi su nešto poznatije skladbe iz Sinatrina opusa, a razlika je i u njihovoj naravi. Za “Fallen Angels” Dylan je odabrao nešto vedrije i optimističnije skladbe.

Imaginarni duel

Čak i ako će upasti u tugaljivost tijekom “Melancholy Blues”, ovo je album na kojem se Dylan nada uzbuđenjima i usred osme dekade života. Možda će dama ipak biti tamo kao u “You’ll Be There” i izvesti onu svoju dobro poznatu magiju kao u poletnoj “That Old Black Magic”, a i nije slučajno ni što “Fallen Angels” otvara amblematska “Young At Heart”, a zatvara podjednako znakovita “Come Rain Or Come Shine”. I nije se tek tako sjetio pokojnog Sinatre.

Nakon što su mu se kao najvećem peru, odnosno autoru popularne glazbe 20. stoljeća, poklonili svi važni i nevažni autori, nadošli nakon njega, Dylan je u neku ruku bio “osuđen” na imaginarni “duel” s najvećim pjevačem popularne glazbe 20. stoljeća, inteligentno i intrigantno tragajući za skrivenim vrijednostima u radikalno izmijenjenim obradama Sinatrinih uglavnom manje priznatih skladbi.

Bobovo konačno poglavlje

Ako kurva boleština i njezina još okrutnija frendica zvana smrt odluče da “Shadows In The Night” i “Fallen Angels” postanu posljednji Dylanovi albumi, bit će to također primjeren svršetak jedne grandiozne karijere. Reklo bi se, počeo s obradama, završio s obradama, a između toga ispisao najvažniji i najveći autorski opus u svekolikoj glazbi 20. i 21. stoljeća. No, da ne prizivamo zlo, ajmo radije Bobove recentne albume obrada Frankovih pjesama shvatiti kao moguću najavu konačnog velikog poglavlja, kao što je nakon albuma obrada folk i blues tradicionala, “Good As I Been To You” (1992) i “World Gone Wrong” (1993), pristiglo autorsko remek-djelo “Time Out of Mind” (1997), a njime i velika Dylanova renesansa u 21. stoljeću. Pa tek mu je 75, a pogledajte Willieja Nelsona. Svake godine barem jedan novi album. Ove sezone obojica su posegla za klasicima, Dylan opet za Sinatrom, a Nelson za Gershwinom.