Jedna od najcitiranijih rečenica ispisanih u povijesti rock kritike, uz onu Jona Landaua o Springsteenu kao budućnosti rock’n’rolla, jest i uvodna rečenica kritike albuma “Self Portrait” Boba Dylana iz 1970. godine. Ta rečenica kritičara i muzikologa Greila Marcusa koji je napisao nekoliko briljantnih knjiga o Elvisu, Dylanu, punku i pop kulturi jednostavno glasi: “Kakvo je ovo sad sranje?”.
Bio je to, nakon bukanja folk puritanaca na Dylanov električni nastup na Newport festivalu 1965. godine, najveći kamen s kojim se netko nabacio na “propovjednika generacije” i ikonu kontrakulture 60-ih. Premda je kasnije oštro polemizirao s Marcusom, Dylan mu je zapravo trebao biti zahvalan na toj rečenici jer nitko kao Marcus nije se tako žestoko usudio nabaciti drvljem i kamenjem na “mesiju” Dylana.
Naime, sam Dylan je po objavi “Self Portraita” u intervjuu magazinu Rolling Stone objašnjavao kako je s dvostrukim albumom s nizom obrada folk tradicionala i pop pjesama i vrlo malo autorskih skladbi želio upravo to - skinuti sa sebe aureolu mesije i napokon početi živjeti normalnim obiteljskim životom. Koncem 60-ih Dylan je s familijom živio u Woodstocku, tiho, povučeno i mirno dok mu kuću, nakon legendarnog festivala, nisu počele opsjedati horde hipija. “Nadirali su iz šume u bilo koje doba dana i noći, lupali mi na vrata, bilo je to mračno i depresivno”, opisivao je Dylan opsadu svoje kuće, gotovo kao u filmu “Noć živih mrtvaca”.
Naplavina pop pjesama
Idila 60-ih, nakon krvoprolića na koncertu Rolling Stonesa u Altamontu, došla je kraju, hipijevski san se sasuo u prah, a Dylan u cijeloj toj “Woodstock naciji” nije baš vidio nekog velikog smisla. Odlučio je vratiti se s obitelji u New York i snimiti album s kojim bi praktički namjerno, odabirom i izvedbama skladbi, horde poklonika barem na neko vrijeme odvratio s puta ka pragu njegovog doma.
Godine 1985. Dylan je rock novinaru i filmskom redatelju Cameronu Croweu rekao kako je toliko puta čuo odvratno loše bootleg snimke koje su se okolo tržile pod njegovim imenom da je poželio objaviti vlastiti bootleg album, onako kako ga on zamišlja.
To je druga teorija zašto je Dylan osmislio i objavio “Self Portrait” kao naplavinu pop pjesama koje je pokušao otpjevati kao crooner, folk tradicionala s kojima se na nešto drukčiji način poželio vratiti svojem izvoru, polomljenih blues komada i potrganih country-rock pjesama, začudo više u dosluhu s tada već zastarjelim srednjostrujaškim zvijezdama spomenutih žanrova negoli s vlastitim prosedeom ili rock glazbom kasnih 60-ih.
Al Kooper koji je svirao klavijature i gitare na “Self Portraitu” kaže kako je Dylan u Columbijin studio došao gotovo bez svojih pjesama te da je skladbe koje će snimiti nasumice odabirao iz magazina “Sing Out!” koji su ležali po policama studija. Producent Bob Johnston te je bazične snimke pjesama poput “The Boxer” Simona & Garfunkela, “Blue Moon” s kojom se proslavio Elvis Presley, “Early Morning Rain” Gordona Lightfoota i druge odnio u Los Angeles i Nashville gdje je horda session glazbenika nasnimavala svoje dionice. Više po Johnstonovom negoli Dylanovom naputku.
Vremenski odmak
Treća teorija svodi se samo na golu činjenicu da je “Self Portrait” neočekivano zbrkan dvostruki album pjesama sumnjivog podrijetla i još sumnjivijih izvedbi u kojima Dylan zvuči gotovo poput supijanog amatera na natječaju za easy listening, country i blues pjevača. U cjelokupnom Dylanovom opusu “Self Portrait”, kao i devet snimaka iz istog razdoblja objavljene na albumu “Dylan” 1973. godine, jedan je od njegovih pet najslabije ocijenjenih i najmanje cijenjenih albuma.
Mnogi će reći da je upravo “Self Portrait” njegovo najlošije djelo, no nekoliko groznih albuma iz 80-ih možda su i problematičniji. “Self Portrait” jest diskutabilan, jer se Dylan gotovo posve prepustio odluci da zapliva staromodnom srednjom strujom pop i country glazbe koju hipiji tada nisu mogli smisliti, ali s vremenskim odmakom od 43 godine, posebice ako se uzmu u obzir neki od naknadnih Dylanovih albuma s kojima je širio svoj glazbeni diskurs, čini se šarmantnijim i razigranijim negoli se to mogao činiti Marcusu i drugim kritičarima s početka 70-ih.
Za razliku od Marcusove krajnje negativne percepcije, podjednako glasoviti kritičar Robert Christgau smatrao je da “Self Portrait” nije grozan nego konceptualan album koji, nažalost, nije posve uspio. Da, teško ga je slušati u cijelosti jer strašno varira u kvaliteti predložaka i izvedbi, uz nepotrebne slojeve pratećih vokala i puhača, ali šarm određenih njegovih dijelova, kao mozaika koji su činili tadašnju Dylanovu svijest o sebi kao glazbeniku koji se želi igrati sa “zabranjenim” ili “sumnjivim” stilovima i, ako treba, time nervirati poklonike koji mu lupaju na vrata da bi ga udavili svojom navodnom ljubavlju, a zapravo potrebom da se očešu o “mesiju” nemoguće je do kraja poreći. Nije da ga branim, ali pokušavam ga razumjeti.
Možda je to jedan od razloga zbog kojeg je Dylan donio odluku da “Self Portrait” u okviru svoje cijenjene Bootleg serije objavi prošireno izdanje istog albuma, sada pod imenom “Another Self Portrait”. Takva odluka odmah je izazvala podizanje obrva i podozrive poglede jer, k vragu sve, zašto bi itko već ionako grozan dvostruki album poželio objaviti u novoj, obimnijoj verziji. Odgovor, ako najave ne lažu, mogao bi ležati u nakani Dylana i Columbije, uz zaradu naravno, da čujemo ogoljene verzije određenih pjesama sa “Self Portraita”, uz nešto srodnog materijala koji nisu završili na cijenjenim albumima “Nashville Skyline” (1969) i “New Morning” (1970).
Zanimljivo, onaj isti Greil Marcus koji je sasjekao “Self Portrait”, pristao je napisati popratni tekst na ovitku “Another Self Portraita” jer smatra kako ove, “suhe” snimke predstavljaju pravu narav “Self Portraita” i temelj za solidne albume “Good As I Been To You” i “World Gone Wrong” na kojima se Dylan ranih 90-ih pozabavio obradama starih folk i blues klasika i tradicionala. Bonus bi na deluxe izdanju trebala biti cjelovita snimka Dylana i The Banda s Isle Of Wight Festivala pa ne bi čudilo da “Another Self Portrait” ispadne intrigantniji i bolji od “Self Portraita”.
Golema arhiva
Mnogi će reći kako s obzirom na diskutabilnu kvalitetu “Self Portraita” to i nije teško, ali ako Dylan uspije od slabog albuma načiniti (vrlo) dobro novo izdanje Bootleg serijala, onda nam samo ostaje maštati kako će tek zvučati Bootleg izdanja sazdana oko izvranrednih albuma “Blonde On Blonde”, “The Basement Tapes” i “Blood On The Tracks” koja su navodno već u pripremi.
Bez obzira na uspone i padove, pogotke i promašaje u polustoljetnoj karijeri izgleda da ipak nitko nema takvu arhivu neobjavljenih snimaka kakvu ima Dylan.