U ljeto 2006. godine već neko vrijeme nepostojeći britanski magazin The Word objavio je izuzetno duhovit “nekrolog” Keithu Richardsu, zapravo nešto poput zdravice “našem ocu koji nije u raju” i “čovjeku koji nas je sve nadživio”. Autor teksta, kojem sam nažalost zaboravio ime, već je u prologu zaključio kako će jednoga dana jedini živući čovjek na Zemlji biti baš Keith Richards pa je red da se “već sada ispiše nekrolog” gitaristu Stonesa jer, kad on odluči umrijeti, više neće biti niti jednog drugog ljudskog bića koje bi tada moglo ispisati pravi nekrolog Keefu i time odati počast čovjeku bez kojeg bi soundtrack naših života bio bitno siromašniji. Stoga su u magazinu The Word, zapravo obzirno i iz počasti, odlučili malo požuriti s “nekrologom”, no Keith je doživio svašta i iznenađujuće nadživio mnoge, pa tako i spomenuti magazin koji se ugasio 2012. godine, a umjesto da umre, kad su mu već objavili “nekrolog”, najveći “pirat rock’n’rolla” ovih je dana objavio treći solistički album “Crosseyed Heart”.
Razgovor o glazbi i životu
Novi Keefov album prati i na Netlfixu friško objavljeni dokumentarac “Under The Influence” Morgana Nevillea, redatelja nagrađenog Oscarom za hvaljeni rockumentarac “20 Feet From Stardom”. Sudeći po nešto skromnijim reakcijama, “Under The Influence” neće dobiti Oscara, ali teško da je nezanimljivo gledati i slušati Keefa kako priča o svakodnevici i izvođačima pod čijim je utjecajem davno stasao. Neville kaže kako je posrijedi dokumentarac bez čvrste okosnice, nešto poput “neobaveznog razgovora o glazbi i životu” s Keithom. Premda naslov sugerira drugačije jer “Under The Influence” može značiti i pod utjecajem raznih opijata, a ne samo glazbe, Nevilleov dokumentarac ne bavi se onime što je već mnogo puta dokumentirano pa i prežvakano nego je pustio Keitha da priča o svojim herojima, pri čemu velikih iznenađenja ni na tom polju nema jer tko do vraga ne zna koji su to stari bluesmeni oblikovali rock’n’roll Keitha Richardsa i njegovih Stonesa.
Na nedavnoj pressici u New Yorku Richards je pak novinare zabavljao izjavama poput “Sgt. Pepper’s je miš-maš smeća”, “hip-hop je dokazao da među nama ima mnogo gluhih”, a Black Sabbath i Metallicu nazvao “lošom šalom”. Nikome takve izjave ne bi prošle bez podizanja obrva, ali Keithu je sve dopušteno jer je često u pravu, ali ponajprije stoga što nas je kulturološki gledano zadužio kao rijetko koji glazbenik u proteklih 60 godina i jer je uspio preživjeti ono što bi ubilo svakog normalnog čovjeka. Zato ni u ovom tekstu nema potrebe iznova prepričavati sve ono što je Keith bez srama ionako ispisao u autobiografiji “Life”, objavljenoj 2010. godine. I sami znate da je taj tip s ogromnim prstenom u obliku mrtvačke glave besmrtan, a to suštinski neće promijeniti čak ni za Keitha neizbježna smrt, baš kao i u slučaju njegovih idola poput Muddyja Watersa ili Roberta Johnsona.
No, dalek je put do smrti, barem ako ste Keith Richards pa se zato radije pozabavimo njegovim trećim solističkim albumom “Crosseyed Heart”, nastalim uz pomoć bubnjara i producenta Steva Jordana, gitarista Waddyja Wachtela i klavijaturista Ivana Nevillea koji su tvorili i jezgro njegovog pratećeg benda X-Pensive Winos s kojim je realizirao prethodne solo albume “Talk Is Cheap” (1988) i “Main Offender” (1992). Na dvije skladbe sudjelovao je i stari suradnik Stonesa, nažalost pokojni saksofonist Bobby Keys, a našlo se mjesta i za orguljaša Charlesa Hodgesa. Uz napomenu da su na “Crosseyed Heart” gostovali Ivanov otac, stari Keithov compadre i jedan od najcjenjenijih američkih pjevača Aaron Neville iz New Orleansa te bitno mlađa Norah Jones u krasnoj duet-baladi “Illusion”, valja konstatirati kako “Crosseyed Heart” nije nastao iz potrebe da Keith dokaže da su njegovi solo albumi bolji od onih njegovog glazbenog i životnog suputnika Micka Jaggera nego iz puke želje da popuni dugu diskografsku pauzu u radu Stonesa koji se nagodinu ipak vraćaju u studio.
Medicinsko čudo
O Keithu možete reći što god želite, pa i to da je pravo medicinsko čudo kako je preživio toliku količinu droge, alkohola i nikotina koje je kroz godine “posaugao”, uključivši i pepeo vlastitog oca, ako je vjerovati jednoj od legendi koje prate njegov neobičan život. No, baš uvijek Keef, jer je u svojoj ležernosti ipak radoholičar, iznova tjera Stonese na cestu ili u studio. Pa nije li baš on u snu smislio i snimio besmrtni rif za “Satisfaction”? Zato i Steve Jordan kaže kako je “nešto najluđe što je čuo u životu” bilo da se Keith pripremao 2011. godine “otići u mirovinu”, ma što god to značilo. Kako Keith ipak nije tip čovjeka koji bi samo čuvao unuke, čitao povijesne knjige, vrtlario ili dulje vrijeme izdržao “bez instumenta u rukama”, tako je i došlo do potrebe da nakon autobiografije “Life” i “obljetničke” turneje Stonesa uđe u studio snimiti treći solistički album.
Posrijedi je besramno staromodan, iskrzan, poderan i prašnjav komad bluesa, rock’n’rolla, countryja, rhythm & bluesa, folka i boogieja, podjednako blizak onome što su Stonesi činili u 70-ima, ali i “očevima” poput Ledbellyja čiju je “Goodnight Irene” uvrstio kao zgodnu i ničime opterećenu obradu, Roberta Johnsona na čiji blues baca otvorna i naslovna, praktički nedovršena skladba, Hanka Williamsa čiji duh kao da se odavno nastanio u Richardsovim kostima ili Muddya Watersa kao velikog elektrifikatora bluesa.
“Jedan od očeva rock’n’rolla”, odavno voli koketirati i s reggaeom, a ovdje je za to poslužila lahorasta obrada “Love Overdue” Gregoryja Isaacsa. Bilo bi pogrešno ovaj “loose”, gotovo pa “jamming” album shvatiti kao konceptualno djelo, no čini se da nas je Richards pokušao i uspio povesti na imaginarnu glazbenu plovidbu Mississippijem, od New Orleansa, preko Memphisa i St. Louisa, do Chicaga, onom istom rutom kojom je blues naplavio Ameriku. Poput pirata koji je nakon Karipskog mora odlučio malo prošvrljati i Mississippijem.
Paralela s Dylanom
“Crosseyed Heart” povremeno je srodan i pojedinim radovima Toma Waitsa i Paula Westerberga s jedne, odnosno Erica Claptona i Marka Knopflera s druge strane bluesa i rocka, odnosno onoliko blizak Stonesima koliko je Jagger pokušavao biti daleko od matične grupe na svojim, artistički bitno slabijim i dosadnijim albumima.
Moguće je povući i pokoju paralelu s Dylanovim recentnijim iščašivanjem korijenskih žanrova jer u suštini ovo je tipičan roots-rock album, ali glavni razlog zbog kojeg biste morali baciti uho na “Crosseyed Heart” jest Richardsovo sviranje prekrasno ozvučene gitare, tako jednostavno, a opet tako bogato. Ponovo je trik u njegovom ispuštanju, a ne u prekomjernom nabacivanju notama ili solažama, od čega je uvijek i ispravno bježao. Naravno, šarm Keithovog grgljanja i mrmljanja u mikrofon bonus je zbog kojeg ne možete ne voljeti tog čovjeka, baš kao i njegov humor. Kome biste, osim Keithu, povjerovali da je nakon pada s palme sreo majku na dovratku raja da bi mu rekla kako još nije došlo vrijeme da joj se pridruži?