Osim ABBA-e, Ace of Basea, Roxettea, Europea, The Cardigansa, Robyn, In Flamesa i The Hivesa, švedska glazbena scena od 1999. godine bogatija je za još jedno zvučno ime - Mando Diao.
Ovaj alternativni rock bend iz gradića Borlängea, koji broji manje stanovnika od, primjerice, našeg Karlovca, večeras nastupa u zagrebačkom Vintage Industrial Baru (gdje je koncert preseljen s Velesajma). Švedska petorka na aktualnoj europskoj turneji predstavlja osmi album, “Good Times“, a u hrvatsku metropolu vraća se poslije premijernog nastupa na INmusic festivalu 2012., dok su 2015. gostovali na varaždinskom Špancirfestu. Pjevač Björn Dixgård (36) tom prigodom otkrio nam je kako je Mando Diao prebrodio najveću krizu u bendu i čime bi se njegovi članovi danas bavili da nisu rock zvijezde.
Ovo vam je 19. godina na sceni. Koliko su se stvari zapravo promijenile od vaših početaka?
Od sviranja u malim lokalnim klubovima, koje bismo jedva napunili, došli smo do velikih dvorana i festivala, putujemo svijetom, upoznajemo nove ljude, kulture... Ima dana kad ni sami nismo svjesni što nam se događa! Blagoslovljeni smo i dat ćemo sve od sebe da ovaj osjećaj potraje.
Baza obožavatelja raste vam iz dana u dan. U kakvim ste odnosima s fanovima?
Društvene mreže u mnogočemu su nam olakšale život - nije ih bilo kad smo počinjali svirati, a danas upravo preko njih najviše komuniciramo s ljudima. Lijepo je vidjeti ista lica na koncertima, s vremenom ih počneš prepoznavati i pozdravljati… Uvijek postoji mogućnost da se površna poznanstva pretvore u prava prijateljstva i mi u bendu potpuno smo otvoreni za takvo što.
Srećom, dosad nismo imali neugodnih iskustava s obožavateljima. Naravno, ima situacija kad stvari izmaknu kontroli, kao, primjerice, nedavno u Kini, kad su nas poslije koncerta stotine čekale iza pozornice, bilo je vrištanja i naguravanja, ali sve se brzo smirilo. Na kraju krajeva, ti ljudi samo nam žele zahvaliti na dobroj svirci i provodu, a mi smo tu gdje jesmo upravo zbog njih. To se ni u jednom trenutku ne smije zaboraviti.
Imate li drugih strasti osim muzike?
Uh, ne mogu zamisliti da radim nešto što nema veze s glazbom! Svi smo oduvijek u tome, nije to uvijek nužno pozornica, tu su i pisanje, produkcija, snimanje… Evo, možda bi eventualno Daniel (Haglund - svira klavijature i gitaru) bio na svojem starom poslu - vjerovali ili ne, on je inače vatrogasac!
Kako su Gustaf Norén i njegovo napuštanje benda (2015.) utjecali na vas, ipak je on bio drugi frontmen Mando Diaoa?
Svima je to bio veliki šok, ali duboko u sebi osjećali smo da se moramo ponovno okupiti i nastaviti dalje. Naravno da smo se bojali budućnosti, nitko nam nije mogao zajamčiti uspjeh, ali znali smo da to želimo i uspjeli smo. Naše zajedništvo sad je jače nego prije i nadamo se kako se to osjeti i na našem aktualnom albumu, prvom koji smo snimili bez Gustafa, ali i pozornici.
Kad smo počeli snimati “Good Times”, odlučili smo se za potpuno drugačiji pristup - spakirali smo se i otišli na švedski otok Gotland u Baltičkom moru, u ljetnu kućicu Jensa Siverstedta (gitarist u bendu). Bilo je to mnogo više od klasičnog rada u studiju. Doslovce smo živjeli zajedno. Htjeli smo se povezati na nov, dublji način, svi smo se ponaosob uključili u stvaranje pjesama i vjerujemo kako se taj napredak čuje i osjeti na ploči, koju trenutačno promoviramo na turneji.
Što je, prema vašem mišljenju, lajtmotiv benda?
Možda jesmo apolitični, ali znamo “ogoljeti” dušu i pjevati o vrlo intimnim stvarima (npr. u pjesmi “Amsterdam” Björn je opisao vlastito iskustvo s drogama). Ipak, glavni cilj nam je zabaviti ljude, natjerati ih da plešu, da budu pozitivni i sretni. Mislim kako nam je svima baš to najpotrebnije u ovim teškim vremenima.