ZAGREB - Ne jedan, nego dva rasprodana Wembley stadiona, multiplatinaste naklade, pet Top 20 singlova samo s četvrtog albuma “Black Holes And Revelations”, spektakularni i rasprodani koncerti diljem globusa, samo su neki od uspjeha u posljednje dvije-tri godine karijere svirački izuzetno potkovanog trija Muse koji prijeti postati jedan od najuspješnijih u povijesti britanske popularne glazbe.
U Zagrebu, pak, prije točno dvije godine prodali su oko 2000 ulaznica što im je bio najslabije posjećen koncert na turneji.
Možda je ulaznica bila preskupa, a možda su i klinci ovdje, zakačeni za narodnjake, kronično nezainteresirani za novije rock bendove ma koliko uspješni bili, dok se starijima, unatoč sličnostima s Queen s jedne i Radiohead s druge strane, Muse nisu učinili dovoljno interesantnima.
Borba sa vjetrenjačama
Naravno, već u Beču “dionice” Musea kotiraju bitno više, po Europi i Americi rasprodat će se nova runda stadiona i arena, ali mi kao da odustajemo biti dio tog svijeta kojemu smo u 80-ima, recimo, toliko željeli pripadati.
U međuvremenu Muse su objavili peti album “The Resistance” na kojem ustraju u bombastičnim, zahtjevnim aranžmanima, vrtoglavoj svirci od koje zastaje dah, spajanju gotovo nespojivih glazbenih svjetova prog-rocka, post-punka, electro-popa, novog romantizma, R&B i klasične glazbe, odnosno svega što se može sabiti u tour de force svirku na potezu od Rachmaninova, Griega i Saint-Saensa preko Beatlesa, Queen, Yes, Mikea Odlfielda i Bowieja do Classix Nouveax, Depeche Mode i Radioheada, pa čak i Princea.
Monumentalna produkcija masivnog zvuka istodobno se čini lagana i astralno prozračna, a sve zajedno, s Bellamyjevim falsetom, tekstovima o teorijama zavjere o 9/11 napadu kao unutarnjoj raboti CIA-e, totalitarističkim “Sjedinjenim Državama Euroazije”, “neprirodnoj selekciji” i zaključnom trostavačnom simfonijom “Exogenesis”, album “The Resistance” ima prizvuk ekscentričnosti, luckastosti i nezahvalne borbe s vjetrenjačama.
Na pola puta
Zapravo, peti album Musea na pola je puta između genijalnog djela, ludizma maštovitih glazbenika, prekrasnih instrumentalnih pasaža i ekstravagancije, prenapuhanog simfo-rocka i suludih teorija o silama koje nas podjarmljuju za nekakvu svjetsku supervladu u možebitnoj službi vanzemaljaca ili, realnije, megakompanija oligarhijskog kapitalizma.
Često je takva glazba nepodnošljivo pretenciozna, ali Bellamy je u svojoj munjenosti i sviračkoj virtuoznosti prilično uvjerljiv, čak i kad preotvoreno citira uzore.
Nenadahnuto metiljanje
Teško da bi “Battle For The Sun” mogao nešto promijeniti u karijeri Placeba. Kao i ranije, Brian Molko zna ubosti ekstatičan singl, ovdje su to “For What It's Worth” s rifom a'la The Stooges, melodična “Ashtray Heart” i naslovna pjesma, no ostatak je blijedo i nimalo intrigantno metiljanje na tragu The Cure, Bauhausa, Bowieja s konca 70-ih i Suede.