ZAGREB - Prve večeri 5. Vip Zagreb Jazz Festivala u Lisinskom, unatoč nemotiviranom bendu, u revijalnom smo se tonu poklonili legendarnom i beskrajno simpatičnom Sonnyju Rollinsu. Ipak, ne ta prva, nego druga večer, uz kvartet Branforda Marsalisa, bila je istinski senzacionalna. Od prvih taktova na publiku u rasprodanom i za jazz koncerte vrlo podesnom Kinu SC obrušila se nevjerojatno angažirana svirka neopisivo muzikalnog, modernog, ali i tradicionalno potkovanog kvarteta Branforda Marsalisa. Takvo “kuhanje” rijetko se može doživjeti. Marsalis je oduševljavao i suptilnošću i snagom, ali i često se povlačio u pozadinu. Genij klavira Calderozzo pažnju je plijenio varijacijama u tempu i razigranošću.
Od tišine do divlje boli
Ultrabrz i unatoč tome savršeno precizan i gibak kontrabasist Revis te čudo od djeteta za bubnjevima Faulkner briljantni, a cijeli kvartet disao je poput jednog tijela. Čitajući si misli, glazbenici Branford Marsalis Quarteta - desetak su godina zajedno, izuzev novopridošlog Faulknera čija je “telepatija” podjednako fascinantna - najviše su oduševljavali sposobnošću da unatoč zahtjevnosti kompozicija ostanu tečni, strastveni pa čak i duhoviti. Raspon od tišine, tuge i mekoće do naglih trzaja, glasnih krešenda i katarzičnog čišćenja od divlje boli ili gotovo boksački naporne svirke i ludističkog veselja muziciranja i zabavljanja sebe i publike jednostavno je fantastičan.
Dobri duh Kulture SC-a
Jedna rekvijemovski postavljena skladba razlila se na publiku kao da nas svojom bolnom tugom želi podsjetiti na dobrog duha Kulture SC-a, pokojnog i neprežaljenog prijatelja i kolegu Stjepana Mušuru. Završnica, pak, bila je ludo zabavna, u stilu potjere na motiv iz crtića Pera Djetlić.
Inteligentna i zahtjevna glazba, posebice kad u nju uđu apstraktniji elementi klasike 20. stoljeća, ona je istodobno opipljiva, tjelesna i vruća, pogotovo kad se na hard bop i postbop temelje maštovito nadograđuju hip hop i funk elementi.
Ne mogu da se još jednom ne osvrnem na 18-godišnjeg, zastrašujuće talentiranog bubnjara Justina Faulknera. Ako je Marsalis karijeru započeo uz Arta Blakeya čiji su Jazz Messengersi godinama bili rasadnik jazz talenata, čini mi se kako je Faulkner najizgledniji nasljednik bubnjara poput Blakeya ili Roacha. U bekstejdžu nakon koncerta Marsalis nam je rekao kako je “Faulknera pronašao u jednom beznadežno lošem filadelfijskom srednješkolskom jazz sastavu”.
Čudo od djeteta
Te večeri skromnom i nasmijanom dečku rekao sam nešto slično onome što je Jon Landau rekao 1974. nakon koncerta Bruce Springsteena. “Vidio sam budućnost jazza, njezino ime je Justin Faulkner”. Možda to nikome ništa ne znači, pa čak ni Faulkneru, ali uživo nisam ni vidio ni čuo boljeg bubnjara, a vjerojatno je u i današnjem jazzu teško naći jači kvartet od Marsalisovog.