Umjesto da hvali osmi album Deerhuntera, frontmen Bradford Cox, čiji su udovi na skeletonski mršavom tijelu nevjerojatno dugački i savitljivi zbog Marfanovog sindroma, postavio je sljedeće pitanje.
“U doba kad je sposobnost zadržavanja pozornosti svedena na nulu, a način stvaranja glazbe prepušten algoritmima i projekcijama emitiranja, kome treba ovo što radimo?”.
Unatoč takvom poimanju vlastite (ne)važnosti, Deerhunter iz Atlante valja slušati baš zbog razlikovnosti od kurentne pop glazbe. Njihove melodije su čudne i apstraktne, a ipak lijepe i funkcionalne, minimalistične, a bogate paletom tonova i pristigle s točke na kojoj se duhovi Roya Orbisona i Ricka Nelsona susreću s estetikom Briana Enoa i Scotta Walkera.
Slični suvremenici Deerhuntera su Animal Collective, Panda Bear, Dirty Projectors, Ariel Pink, no spomenuti u posljednje vrijeme nisu imali jak album poput “Why Hasn’t Everything Already Dissapeared?” kojim Cox uglazbljuje sumrak civilizacije.