NOVI ALBUM PAVELA Pristojno i elegantno, ali bez drame i rizika

Pavel više nije samo drugo ime Aljoše Šerića nego naziv benda u kojem sve važniju ulogu ima i pjevačica Antonija Matković. No, unatoč skladnim duetima kakve, ističe Aljoša u nedavnom intervjuu portalu muzika.hr, želi konstruirati po ugledu na sastave poput Beautiful South i vokalne suradnje legendi country glazbe koju intenzivno sluša posljednjih godina, jasno je da je Pavel naglašeno kantautorski projekt advokata koji se glazbom bavi u slobodno vrijeme. Sudbina je to mnogih naših glazbenika, a kako je krenulo, taj bi paralelni kolosijek dnevnog posla i noćnog glazbenog obrta mogao postati usud i sve većeg broja inozemnih izvođača. Izgleda, nije svaki tehnološki napredak baš tako pozitivan. Primjerice, u doba Jugotona o kojem izložbu možete pogledati u Tehničkom muzeju, Aljoša vjerojatno ne bi morao biti advokat ili bi se time poslom počeo baviti po završetku glazbene karijere poput, primjerice, Darka Domijana ili Jadranka Črnka.

I, eto nas tako do zabavne glazbe iz zlatnog doba Zagrebačkog i Opatijskog festivala, odnosno zagrebačke šansone, dviju lokalnih stilskih odrednica kojima na neki način pripada i Aljoša. Bolje rečeno, žanrova koje Aljoša u bitno drugačijim vremenima modulira na svoj način uz otklon od socio-političko-ekonomskih tema koje, kako kaže, ne voli u glazbi. I taj je stav legitiman, a ima u nas dosta onih čija glazba jednostavno ne može bez politike i socijale. No, problem koji Aljoša nije uspio izbjeći, premda je prethodni album “Od prve zvijezde ravno” sugerirao drukčiji razvoj situacije, odnosi se na preplitanje niti i motiva iz urednog građanskog života koji ipak nije imun na tragedije, potrese i raspade. Čini se kako je Aljoša bio dojmljiviji kad se bavio životnim nezgodama nego na albumu koji je ispisao u smirenijem i zadovoljnijem stanju, nakon što mu se dogodila “ljubav stoljeća” premda u njoj ispisuje jetku ironiju ljubavnih priča koje u zagrebačkom miljeu uključuju kuću na obroncima Medvednice, stilski namještaj i pripadajući statusni dekor.

Ne, nisu kantautorske pjesme jake samo onda kad ih njihovi vlasnici pišu na osnovu vlastitih tragičnih iskustava, ali pastoralnost albuma “I mi smo došli na red” ipak zvuči “autentično osrednje”, da parafraziram naslov još jedne od novih Aljošinih skladbi. Dojam bi bio povoljniji da je urednik izdanja izbacio tri-četiri skladbe, neke skratio za minutu, usredotočio se na najjače emotivne iskaze, a time i na minutažu nekadašnjeg LP albuma od maksimalnih 40 minuta. Zauzvrat, Aljošin stil je elegantan i fin, a njegov glas baršunasto ugodan i u suglasju sa sjetnim vokalom Antonije Markotić pa će spomenuta “Ljubav stoljeća”, singl “Čuvaj me”, tužnjikava “Čaroban”, vrckasta “Autentično osrednji” i bluzirani country-rock “3:27 AM” možda ostati u trajnijem sjećanju. Korektno, ali nakon “Od druge zvijezde ravno” očekivao se se kandidat za album godine. Nažalost, ništa od toga.