"Dnevnik jedne ljubavi" piše se i dalje! I čita i pjeva u trajnoj inkarnaciji Josipe Lisac koja dulje od 40 godina od te ljubavi nije odustala. Rasprodani koncert u zagrebačkom Domu sportova (5. prosinca) ova istinska primadona glazbenoga izričaja koji pomiče granice između tzv. ozbiljne i popularne glazbe posvetila je još jednom svom preminulom životom suputniku Karlu Metikošu i 40. obljetnici praizvedbe prve hrvatske rock-opere "Gubec beg".
Ta uvijek dirljiva i poštovanja vrijedna gesta kojom se gospođa Lisac prisjeća svog Pigmaliona ujedno je svaki put oduševljeni susret njezinih brojnih fanova s umjetnicom i vrhunskom performericom koja u nas nema uzora, a do sada niti ikoga tko bi je mogao zamijeniti ili naslijediti.
Josipa Lisac jedinstvena je osobnost u hrvatskoj glazbi, fenomen kojeg nije jednostavno opisati i mislim da to do sada nije nikome uspjelo. Jer, zboriti o boji i rasponu njezina moćnog alta, o tehnici pjevanja koja doseže nezamislive bravure, ili o energiji koja je pokreće, može označavati sve ili ništa. Ona je jednostavno "neprepričljiva" u svakom detalju glazbenog i scenskog nastupa, neuhvatljiva u emocionalnom ozračju, duhovita u osobnom komentaru, svaki put drukčija, ali uvijek vrhunski profesionalna uz izvanredan odabir suradnika-virtuoza kao što su glazbenici Gojko Tomljanović, Josip Grah, Borna Šercar, Davor Črnigoj i Davor Doležal.
S njima je listala davno ispisani "Dnevnik jedne ljubavi" i pjesme poput karizmatične "Ave Marie", "Ležaja od suza", "Magle", "Danas sam luda", "O jednoj mladosti"... sve do recentne "Tu" i svaka je izazvala delirij auditorija. Prisjetila se veličanstvenom interpretacijom i velikog Arsena koji je napisao tekst za Metikoševu pjesmu "Znat ćeš", kao što je iz publike digla na noge i Ivicu Krajača, suautora "Dnevnika" i "Gubec bega". Bila je i ostala neponovljiva Lisica koja će, kao i toliko puta dosad, svoju osobnost ponajprije podijeliti s onim koji ju je davno prepoznao, sa svojim Karlekom.
No ovaj put imala je i poseban razlog sjetiti se Karla Metikoša, skladatelja "Gubec bega", koji je daleke 1975. ispisao jednu od važnih stranica hrvatske glazbene scene.
Današnjim generacijama zacijelo je teško zamisliti spektakularan put koji je zanosno djelo skladatelja Metikoša, libretista Krajača i instrumentatora te dirigenta Miljenka Prohaske odvelo do više od 500.000 gledatelja i slušatelja, od zagrebačke dvorane "Lisinski" do Rima, Budimpešte, ondašnjeg Lenjingrada, pa natrag na Trg bana Jelačića, na Bundek, na Tuškanac, u kazalište Komedija, gdje je sve i počelo zahvaljujući vječnom entuzijazmu redatelja Vlade Štefančića.
Olovna vremena nakon Hrvatskog proljeća nisu djelu obećavala takvu budućnost, no ekipa se za nju uspjela izboriti predvođena prvim protagonistima Brankom Blaćom, u naslovnoj ulozi, Josipom kao Janom, legendarnim Đanijem Šeginom u ulozi despota Tahija, neponovljivo dirljivim Marijanom Kašejom i još nizom umjetnika među kojima će se naći i zvučna imena naše estrade i glazbenog kazališta poput Radojke Šverko, Mire Ungara, Ive Pattiere, kasnije Ervina Baučića, Massima, Giuliana, sve do najnovijih Đanija Stipaničeva i Vande Winter.
Josipa Lisac, svjedokinja i sudionica nastanka "Gubec bega" pokazala je i videoulomke prvih izvedbi, a one su izazvale isto takvo oduševljenje kakvo već gotovo 140 godina u operi izaziva Zajčev "Nikola Šubić Zrinski"! Uostalom, "Gubec beg" je bio i ostao na pravom tragu nacionalne glazbene scene koju svaka europska kultura ponosno čuva. Lijepo je i korisno da nas je umjetnica na to podsjetila.