“Rim Tim Tagi Dim” na engleskom jeziku prometnuta je u vjerojatno najveći ovogodišnji hrvatski hit, no Baby Lasagni se bez pobjede na Dori to ne bi dogodilo, kao što se nije dogodilo ni njegovom bendu Manntra koji unatoč četvrtom mjestu na Dori prije koju godinu i danas bolje prolazi u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. Ima li to veze s riječkom grupom Jonathan? Nema jer Jonathan nisu nikad bili na Dori, ali i ima jer potvrđuje da možeš biti perfektan hrvatski art-rock sastav, no ako pjevaš na engleskom neka vrata ti ostaju zatvorena za veći uspjeh u tuzemstvu, a u inozemstvu kako ti grah padne.
Osvojili su mnoge nagrade
Doduše, Jonathan je uz tri albuma na engleskom postao prihvaćeniji nego većina drugih hrvatskih izvođača koji pjevaju na engleskom, a zahvaljujući izvrsnim koncertima i sastav čije nastupe publika rado pohodi, barem u zagrebačkim gabaritima krcatog Vintagea ili pune Tvornice koju će, nadam se, rasprodati 19. travnja. Uz to, osvajali su i nagrade poput Rock & Offa u kategorijama najboljeg rock i najboljeg koncertnog izvođača, a pružila im se i prigoda da se predstave u Americi što nije loše prošlo premda nije rezultiralo diskografskim ugovorom za neku tamošnju diskografsku kuću. Valja reći i da je uspjeh Jonathana u Hrvatskoj začet solidnih interesom pubike zarad pjesme “Maggie” s prvog albuma “Bliss” (2014). Jonathan su to iskoristili, nanizali još dva sjajna albuma, “To Love…” (2017) i “To Hold…” (2018), održali hrpu fenomenalnih nastupa, uključivši i one na kojima su za moj ukus pomeli Editorse, premda su im bili predgrupa, te se nametnuli kao najvažniji hrvatski indie-rock sastav. Zasluge za to idu i agilnoj i upornoj koncertnoj, menadžerskoj i diskografskoj agenciji LAA.
Uz to, već sad mogu konstatirati da će teško netko ove godine u hrvatskoj glazbenoj produkciji nadmašiti novi album “Everyone Else Is OK” na kojem Jonathan širi svoje područje borbe. Ako ih se ranije dovodilo u svezu sa sastavima poput Interpola i Editorsa, a osobno sam u njihovim pjesmama, radi instrumentarija benda i vokala Zorana Badurine, čuo odjeke The Nationala i Tindersticksa te starijih sastava poput Echo & The Bunnymena i Psychedelic Fursa, sada je slika još šira. Naime, “Everyone Else Is OK” nije samo “business as ususal” u okvirima indie-rocka nego i fascinatan art-rock album koji zvuči onako kako bi Roxy Music mogli zvučati da su nastali prije desetak umjesto prije više od pedeset godina, a izuzetno m ise dopada i kad Jonathan avangardnost ranih Simple Mindse, prije ostavrenja velikih hitova, prometnu u moćan electro-rock za 21. stoljeće. Ovo je album benda koji s ovakvim izdanjem i koncetima kakve priređuje može u ravnopravnu utrku s bilo kojim sastavom iz Amerike, Velike Britanije ili Skandinavije, kad je posrijedi inde, alter ili art-rock, a zadivljuje me i kad Jonathan spajaju neke post-punk i gothic-rock elemente sa soft-rockom 70-ih, elektronikom ranih 80-ih pa i folkom 60-ih. Melodije su božanstvene, svirka i orkestracije monumentalne, ali ne i kičaste, produkcija besprijekorna, a emotivnost doslovce kulja iz glasa Zorana Badurine koji igra na kartu jednog od najelegantnijih i vokalno najimpresivnijih rock baritona, ne samo u nas.
Efektno i zarazno
Tijekom diskografske karijere bio sam s Overflowom, Res Nullius i The Bambi Molestersima u toj prokletoj situaciji u kojoj znaš da radiš s bendom koji bi u svom “sektoru” mogao pomesti američku, britansku ili skandinavsku konkurenciju, ali imaš nesreću da dolaziš iz nikome interesantne Hrvatske. Srećom, Jonathan mogu egzistirati od svoje glazbe, unatoč teškim lockdown sezonama, no kako god se njihova karijera nastavila, ovdje i vani, nakon albuma “Everyone Else Is OK”, koji se nameće poput novog početka, to je i bend koji perfektno ilustrira jednu bizarnu situaciju. Bizarnu jer to se ne bi dogodilo u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj ili Finskoj pa ni u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj. U tim bi državama, da potječu iz neke od njih, Jonathan i s pjesmama na engleskom postali vrlo popularni, a onda domicilni uspjeh širili prema Europi, Americi, Japanu i Australiji.
U Hrvatskoj, pak, potvrđuju da predvode jednu sjajnu, “nevidljivu” scenu glazbenih izvođača koji pjevaju na engleskom jeziku, ali za koje malo tko mari pa ostaju zakinuti za uspjeh. Osim ako ne pobijede na Dori poput Baby Lasagne s efektnom i zaraznom “Rim Tim Tagi Dim”. Tada engleski odjednom nije problem ni za publiku, ni za tiskovine, ni za portale, ni za radio i TV postaje nego se svi trgaju da ugrabe komadić opravdane slave i popularnosti izuzetno mi simpatičnog i po svemu sudeći normalnog Baby Lasagne. No kad si poput Jonathana izvrstan art-rock sastav, čak i u svjetskim mjerilima, ali koji u Hrvatskoj pjeva na engleskom jeziku, onda si zapostavljen.