Iako mjesta u kojima je Boško Petrović stvarao hrvatsku jazz scenu, od Lapidarija sedamdesetih, preko Kulušića osamdesetih i na koncu njegova vlastitog B.P. Cluba. više ne postoje, njegova je glazba i te kako preživjela. Kolektivna amnezija koja u Zagrebu guta štošta, pa tako i kultne klubove u kojima su odgajane generacije jazz glazbenika i poklonika ipak nije pomela i glazbu Boška Petrovića.
Prošle godine Croatia Records objavio je na dva cd-a tri Boškova albuma, Blue Sunset, With Pain I Was Born i Green Lobster's Dream, što je dočekano s velikim veseljem, njegovi albumi po trgovinama vinila dosežu astronomske cijene, a evo, u utorak je, na veliko veselje poklonika, u maloj dvorani Lisinski održana Večer glazbe Boška Petrovića.
Idejni začetnik, s Lisinskim kao partnerom, bio je trio Jazz Continuo, bolje rečeno Mario Mavrin, basist koji je cijelu svoju karijeru bio član svih njegovih bendova. Tako i trio o kojemu je riječ ima svoju povijest. Osnovao ga je sam Boško, a uz njega su bili Mario Mavrin i slovenski gitarist Primož Grašič. Od Boškove smrti naovamo, trio nije zamro, jer je vibrafon preuzeo Vid Jamnik, sada student na prestižnom američkom Berkleeju, kojega je još kao dječarca Boško poučavao u Grožnjanu.
Green Lobster's Dream
Danas Jazz Continuo i dalje čini kohezionu snagu koja nastavlja podgrijavati uspomenu na Boška. A kako to raditi drugačije nego njegovom glazbom. Tako je bio koncipiran i program u utorak navečer. Prvi dio su činile Boškove skladbe, sedmeroosminski With Pain I was Born spojen s Keka kolom, pa balada Zagreb by Night (Boško Zagreb po danu nije poznavao, duhovito je najavio Grašič) i Sigurd's Garden, u laganom bossa ritmu.
Zvuk trija predivno je bio mekan, solaže su se izmjenjivale s doista odličnim Vidom u prvom planu. Njegova je tehnika besprijekorna, muzikalnost neupitna, a osjećaj za improvizaciju kao da se najbolje pokazao dok je “sekundirao”, s izvanrednim tajmingom, potpuno nenametljivo, ali dodajući prepoznatljivu Boškovu boju zvuka.
With Pain I Was Born
Veliko iznenađenje večeri bio je David Gazarov s kojim je trio načas postao kvartet. Gazarov, koji inače svira po svijetu samo po velikim dvoranama i crkvama (nikada po klubovima, osim kod Boška) čudesan je pijanist koji se sjajno uklopio, a onda odsvirao i jednu skladbu solo. Nevjerojatnom lakoćom i brzinom, raskošan i nepredvidljiv, zagrmio je kao neki one man bend i onda se vratio u gledalište, praćen gromoglasnim pljeskom.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
foto: Davor Hrvoj
Nakon Gazarova na pozornicu doslovno je uplesao Georgie Fame, britanski blues i jazz pjevač, stari, odani prijatelj Boška i Zagreba. Zadnji su to izdanci stare škole. Kad je nekoliko puta izgovorio “Mjauc, mjauc”, kako je to nebrojeno puta činio Boško na koncertima, u trenucima zadovoljstva, malo kome nisu zasuzile oči. Jer, u dvorani, iako nije bila sasvim puna, ipak je bilo mnogo Boškovih osobnih prijatelja. Koncert se nastavio opuštenije, u klupskoj atmosferi, uz zabavne Georgiejeve konferanse i repertoar bliži njegovu izrazu. Bilo je to baš kao na nastupima s Boškom. Od Bluesology Milta Jacksona, Just For a Thrill od Lil Harding Armstrong, pa do sjajnog bluesa Floyda Dixona, Don't Send Me the Flowers When I am in the Graveyard – Cause I Can't Smell a Thing – primjereno Boškovom osjećaju za humor. Odličan koncert!
'Don't Send Me the Flowers When I am in the Graveyard – Cause I Can't Smell a Thing' Floyda Dixona