Sara Renar bila je jedna od vila koje je u Začaranoj močvari u jesen 2012. godine okupila folk-kantautorica Nina Romić. Tada je Sara imala 25 godina, a u njenom su mi se nastupu dopali sfumatizirani glas, samouvjerenost i inat u očima kojim je poručivala da će nas ubrzo iznenaditi još jačim skladbama.
Dio kolega, za razliku od potpisnika ovog teksta, ostao je hladnokrvan na opise noćnog života na albumu “Djeca” koji je odavao koliko post-grunge toliko i sklonost k pop glazbi i poigravanju ritmovima. Njeni refreni već su se tada lijepili za uši i bilo je tek pitanje hoće li mlada arhitektica nabasati na kompatibilne suradnike, a onda se i to dogodilo kroz predstave Montažstroja u kojima je kao autor podloga i producent sudjelovao i Konrad Mulvaj-Kono, nekoć basist Overflowa.
Priča oko Sare Renar nije otišla u pop-punk nego u smjeru inteligentne elektronike, a kad se u produkciju EP-a “Jesen” uključio i naš najsvestraniji producent Edi Cukerić, ubrzo i opravdano stigao je i Porin (2015) za najbolju žensku vokalnu pop izvedbu na čijoj je dodjeli izuzetno dojmljivo, senzibilno i zrelo izvela a capella verziju “Jeseni”. Tada se pokazalo da biti i alternativan i komercijalan nije mana nego prednost.
Na novom albumu “Tišina” Sara osvaja baš tom rijetkom sposobnošću; da je istodobno pametna i radio friendly, tvrdoglava i prijemčiva, mračna i erotična, suptilna pjesnikinja i djevojka koja se ne boji upuštanja u sonične avanture, eksperimentatorica sklona poigravanju vlastitim vokalom i dama koja poštuje zakone pop glazbe. Kadra je odati i počast Tinu Ujeviću u “Notturnu”, a da to ne ispadne rogobatno, ili izreći koju pametnu misao poput “bez signala i struje konačno je mir”.
Doista, nema na “Tišini” nikakve afektacije ili nezdrave ambicije nego tek zdravog nastojanja da se ostvari umjetnost. Sari to često i polazi za rukom, premda za stihove - o želji za samoćom u sve kaotičnijem svijetu, kontrapunktu nasušno potrebne tišine i nepodnošljive oluje informacija, politike i spektakala ili nastojanja da sačuva svoje pjesme i misli od podilaženja drugima - rabi instrumente i tip produkcije kakve uglavnom ne vežemo uz kantautore i kantautorice. I to se tijekom godina promijenilo pa ne možemo reći kako je jedina koja emotivni rukopis utapa u progresivnijem odjeljku elektronike. Spomenut ću Zolu Jesus i Lykke Li iz Skandinavije jer s njima dijeli pokoju osobinu. Ipak, Sarina mijena od manje-više tipične u za naše prilike posve neobičnu kantautoricu više podsjeća na tranziciju koju je na “Pale Green Ghosts” uz Birgira Thórarinssona (Gus Gus) izveo stariji i mnogo iskusniji američki kantautor John Grant ili neke mijene koje je u nas obavio Urban. Njih dvoje, Sara i Urban, e to bi bio duet iz snova.