Vjerojatno ne postoji nijedan grunge-rock, a ni stoner-rock sastav koji karijeru nije začeo pod uplivom Melvinsa, već četrdeset godina predvođenog Kingom Buzzom, koji u američkoj državi Washington uživa ugled kakav u nas uživa Dušan Kojić Koja. Melvins ni za kratkog boravka na Atlantic Recordsu u prvoj polovini 90-ih nisu zabilježili ni pet posto tadašnjih naklada Nirvane, Pearl Jama ili Soundgardena, no bili su i ostali važan katalizator i za Queens Of The Stone Age, a kojem se i danas klanja Mike Patton iz Faith No More, inače suradnik Kinga Buzza u Fantomasima. Melvins uspijevaju živjeti od svog sluzavog i poput puža sporog metal-punka, radikalnog kao i sredinom 80-ih.
Pet pjesama s dvadeset i sedmog albuma "Tarantula Heart" srodnije su improvizacijama na temu underground-rocka i psihotičnom jammingu na zastrašujućem tripu, nego čvrstom stoner-rock okviru, ali šteta je što prvoj, fascinantno konstruiranoj i zamalo dvadeset minuta dugoj "Pain Equals Funny" (eto i dodirne točke sa "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" Discipline kičme) i posljednjoj, petominutnoj i orgijastičnoj "Smiler" ostale tri skladbe ne pariraju u dovoljnoj mjeri, iako se "Working The Ditch" doima poput pjesama Melvinsa s antologijskog albuma "Houdini".