Naš stari znanac Chris Eckman, koji ovih tjedana s prijateljima iz The Bambi Molestersa priprema novi album u okviru grupe The Strange, doista je u Sloveniji zasnovao ne samo novi dom nego i novu karijeru nakon The Walkaboutsa. Njegov Glitterbeat po treći je put u posljednjih pet godina WOMEX proglasio najboljim world music izdavačem, za čiju je podetiketu tak:til drugi album “I Can Be A Clay Snapper” objavio i slovenski etno/folk trio Širom koji čine Iztok Koren, Ana Kravanja i Samo Kutin, troje mladih i raznim utjecajima posve otvorenih glazbenika iz slovenskih regija Prekmurje, Kras i Goriška. Već neko vrijeme Ana i Samo žive na unajmljenoj farmi pored Lesnog Brda, desetak kilometara južno od Ljubljane iz koje im dolazi Iztok. Na njoj stvaraju glazbu, održavaju nastupe s drugim glazbenicima i uzgajaju vlastito voće i povrće, inspirirani ne samo željom da žive u skladu s prirodom nego i s pankerskom “uradi sam” etikom.
Vođeni njome izrađuju i vlastita glazbala od “otpada”, a kako uz njih rabe i svu silu akustičnih instrumenata iz Slovenije i s raznih strana svijeta - bendžo, brač, balafon, ngoma, mizmar, lira, jednožičani bas i drugi - teško je naći Širomu srodan sastav. Stoga, koliko ukorijenjeni u slovenskoj zemlji, toliko predani stvarnom i muzikološkom globtroterstvu, svoju (instrumentalnu) glazbu opisuju kovanicom “imaginarni folk” kojom - Ana je i diplomirana slikarica - pokušavaju “dočarati vlastite emotivne krajobraze”.
Ako vam je spomenuti opis nedovoljno razumljiv, ipak se lako i ugodno prepustiti tom “folku iz paralelnog svemira” koji podsjeća na East-West fuzije hrvatskog lutnjista Dražena Franolića, izmaštana američka putovanja na slide-gitari Vlade Simcicha Vave i soundtrack snimke Nicka Cavea i violinista Warrena Ellisa. U samo pet slow-motion, mantričnih i hipnotičnih skladbi Širom su kadri povesti vas na putovanje iz mitteleuropske Slovenije, preko mističnog folka s Appalachi gorja i poputbine islamsko-kršćansko-judeističkog Mediterana, do natruha etno-bluesa Malija i sazvučja smještenog između Kavkaza i Kineskog zida, a da ništa na tome ne zvuči poput silovanja glazbenih ornamenata ili hipsterskog odavanja kurentnom world music trendu. Naprotiv, sve je u njihovoj glazbi koliko začudno, toliko logično, koliko tradicionalno i naizgled drevno, toliko i suvremeno pa i postmodernistički ustrojeno na nevidljivoj crti koja razdvaja folk i etno od post-rocka i improvizacijske glazbe.
Primjerice, u “Everything I Saw Is Fatal” pentatonika istarskih sopila kao da je projurila kroz free-jazz strukturu Ornettea Colemana da bi se našla u svijetu udaraljki Dalekog istoka i brujanju Aboridžina u čijoj pratnji jeca keltska violina, dok Ana poje neki prekmurski napjev bez stihova. U svijetu u kojem sve više ima onih koji bi podizali zidove i iz svojih dvorišta tjerali druge i drugačije prava je blagodat čuti Širom čije skladbe sugeriraju da su ljudi, glazba i kulture stvoreni da bi se bez straha miješali.