Svaki bend koji od organizatora koncerta zatraži četiri gajbe piva, šest litara “vrhunskog” vina i dvije litre žestice je ili idotski ili istinski, ma koliko frendova s tom količnim cuge počastili. M.O.R.T. iz Sinja, srećom po publiku i hrvatsku glazbenu scenu generalno, istinski je bend. Zapravo, najuvjerljiviji i najbojli rock’n’roll bend danas. Ne samo u Hrvatskoj nego i šire, praktički u rangu najboljih svjetskih stoner-rock, psihodeličnih rock i blues-punk bendova što su ukazali i prošlogodišnjim albumom “Samo hrabro i bezveze”.
Ono što me “cimalo” jer u početku je M.O.R.T. bio samo simpatično klupko kaosa s pokojom zlatnom niti - takvim su me se dojmili nakon zajebantskog debi albuma “Odjel za žešće” (2014) i oko objave drugog albuma “Tužna kocka” (2016) na “Brijačnici” na Zagrebačkom velesajmu u zimu 2016. godine - mogu li te sinjske “barabe” napuniti Tvornicu kulture i održati koncert kojim bi potvrdili reputaciju ozbiljnog rock benda kakvim su se predstavili na albumu “Samo hrabro i bezveze” (2023). Ukazati se bendom koji hrabro pljuje istinu u oči publike i koji prezrvio “pljuje istini u oči”, kako su to davno spjevali slovenski Buldožer. Dakle, M.O.R.T. ne da može dosegnuti očekivano, nego je održao koncert za pamćenje koji bi po svim parametrima trebao ući na listu najimpresivnijih rock’n’roll koncerata u Zagrebu i Hrvatskoj unatrag četvrt stoljeća. Barem onih na kojima sam bio, a to je konkurencija od 1000+ nastupa, samo u ovom stoljeću.
Anale diskografije
Osim što bi i “Samo hrabro i bezveze” trebao ući u anale hrvatske diskografije kao jedan od najvažnijih, antologijskih rock’n’roll albuma otkako je Grupa 220 objavila “Naše dane” (1968), M.O.R.T. se u Tvornici kulture ukazao kao danas nenadjebivo najuvjerljiviji i najluđi rock’n’roll bend u Hrvata. Bend kojem ne možeš ne vjerovati. Popizdio sam što njihov izlazak na pozornicu, nakon solidnog sinjskog metal benda Radagast, kasni dobrih sat vremena, no već od prve pjesme “Svijet se sužava” i treće “Nikotinska kriza” u kojoj je na usnoj harmonici eektno gostovao Bojan iz Detroit Groove Ganga o kojem šira publika nažalost ne zna ništa, bilo je jasno da ćemo prisustvovati neopisivom “healing power of rock’n’roll” koncertu. Nota bene, svaki “normalan” rock bend bi svoj najveći hit, a to je u slučaju M.O.R.T.-a “Nina”, ostavio za bis, ali ne i John, Zvrk, Mile i Kikos od kojih dvojica izgledaju poput isposničkih rudara, a dvojica poput IT nerdova koji slušaju Iron Maiden.
Za svaki slučaj poveo sam i dio onog mog društva zagrebačkih Sinjana koje sam spominjao u recenziji albuma “Samo hrabro i bezveze”, osim onog jednog koji se liječi u toplicama jer je prije godinu dana pao sa skele u crkvi dok je restaurirao fresku. Po je sa šest metara i glavom udario u mramornu stepenicu, ali tvrde su sinjske glave, a mogu popiti boga i vraga. Ne spominjem to bezveze jer kad je John, pri kraju regularnog dijela koncerta, riječima “jedan dan petak u Sinju, mislim utorak je bio”, najavio “Tiho srce”, shvatio sma da je John od te iste fele kao i moji sinjski drug čije asocijacije često moram dešifrirati, a što nema veze s padom na glavu ili mojom memorijom. Uz to, dečki iz M.O.R.T.-a imaju dragu mi dozu ludila, odrješitosti i tvrdoglavosti koje u paketu čine zdravu pamet kojom seciraju današnji svijet. Zovite me teretičarem zavjera, ali netko zlonamjerno i vrlo svjesno proizvodi totalno bespotrebne paranoje, depresije, panike i tjeskobe koje ljude “peru” kad god otvore neki portal, novine ili društvene mreže o kojima su ovisni kao džankoze o heroinu.
Poklonik američke kulture
U takvom svijetu u kojem, kad bih bio naivan, Putin samo što me osobno nije napao u Zagrebu jer sam veliki poklonik američke kulture, a možda i špijun CIA-e, M.O.R.T.-ova doza ludila zapravo je prijeko potrebna doza normalnosti. Johnovi stihovi s albuma “Samo hrabro i bezveze”, uglavnom napisani tijekom pandemije korone, surovi su egzistencijalizam s kojim je lakše podnositi kaos i rasap našeg društva u kojem bez Plenkovića ni tulipani ne bi rasli i svijeta općenito u kojem bez Ursule ne bi postojalo Europe. O tome (ne)posredno govori pjesma “Ćaća”, a i “Mamuran” nije samo mantra u njihovoj sinjskoj garaži ili konobi nego i recept za podnošenje takvog svagdana. U tom smislu John je pjesnik koji se nastavlja na kritiku realizma Marka Brecelja, Petera Lovšina, Johnnyja Štulića, Caneta, Bareta i ST-a iz Goribora. Ako je i pristaša teorija zavjera, neka ga, jer svaka mu je na mjestu.
Još važnije, M.O.R.T. je u Tvornici bio na razini najvažnijih koncerata Partibejkersa, Azre, Filma ili Električnog orgazma u “Kulušiću” 80-ih, Pankrta u SC-u ili Majki pred rat, malo nakon objave albuma “Razum i bezumlje” u “Pauku”. U bolja vremena ili nakon njih, o ovakvim bi se koncertima raspredale priče koje bi taj i takav koncert M.O.R.T.-a učinili legendarnim s pitanjem u stilu “gdje si bio u ožujku 2024.”. Meni je taj i takav nastup M.O.R.T.-a prizvao u sjećanje i neke druge koncerte iz 80-ih i prve polovine 90-ih, uključujući i onaj Mudhoneya u Grazu ili početkom ovog stoljeća Queens Of The Stone Agea na ljubljanskim “Križankama” te dočarao kako je vjerojatno bilo na koncertima Stoogesa, MC5 i Doorsa krajem 60-ih u Americi, kad je pukao hipijevski san i kad je skončalo “ljeto ljubavi”. Nevezano za to, ali valja reći, John i Đutko iz Plodova zemlje u “pipsoidnoj”, himničnoj “Pokemon” zvučali su i izgledali poput reinkarnacije Satana Pansonskog i G.G. Allina, srećom bez rezanja žiletima na pozornici na koju je na drugom bisu publika provalila kao na koncertu Iggyja & The Stoogesa na INmusicu.
Da ne bi sve ostalo samo na Johnu i njegovoj poeziji - mada je zgodno poigrati se s idejom da je Iggy Pop u pjesmi “Lust For Life” mislio baš na njega kad je pjevao stihove “here comes Johnny” - treba istaknuti da Mile, Zvrk i Kikos psihodelični stoner-rock i blues-punk deru rudimentarno, bučno i prljavo, a ipak čine slojevitim, detaljnim i bogatim što je izvanredna kombinacija. Baš kao što se može konstatirati da je M.O.R.T. srodan i novijim britanskim post-punk sastavima poput Idlesa ili švedskim punk bendovima poput Viagra Boysa. Zvijeri su to koje kašlju, urliču, smiju se i plaču, sve u isti mah, ne bi li i time dočarali svoju i našu sluđenost. Zavijaju i poput izgladnjelog čopora vukova koji traži stado ovaca da namiri glad, trgajući sirovo meso s kostiju i pijući toplu krv iz utrobe. Poanta je da smo svi mi ovce koje bleje dok nam vukovi, ali ne ovi iz M.O.R.T.-a nego oni politički, strižu runo, deru kožu, piju krv, otkidaju meso i tjeraju u neki novi rat jer nam, navodno, prijeti krah demokracije. Krleža, koji je zamalo zagnojio crnicu Galicije, odmah bi prozreo tu prijesnu laž, ali nema danas nikoga tko bi se usudio biti Krleža. Stoga je i Johnov “zeitgeist” time bitniji.
Rokerski Sinj
Govore mi godinama moji zagrebački frendovi porijeklom iz Sinja kako je njihovo rodno mjesto pravi rokerski grad. Ako im i nisam bio sklon vjerovati, nakon ovakvog koncerta M.O.R.T.-a priznajem da su u pravu. Naime, M.O.R.T je dokazao da najbolji hrvatski rock’n’roll opet dolazi iz provincije. Ovaj put iz Sinja, baš kao što su Majke to isto prije 35 godina dokazivale iz Vinkovaca. Ne, nije šala, M.O.R.T. je najfascinantniji rock’n’roll bend u Hrvata danas, a i šire. Nadam se da će do ljeta 2025. godine dogurati do rasprodane “Šalate”, a prava je šteta što već ovog srpnja neće na istom mjestu ukrstiti gitare s Queens Of The Stone Age. Nisam siguran tko bi izvukao deblji kraj, ma koliko volim i cijenim družinu Josha Hommea i ma koliko se veselim njihovim nastupima. Kako god, uz “healing power of rock’n’roll” M.O.R.T.-a u krcatoj Tvornici kulture Zagreb je ponovo, barem načas, bio blistav grad. Mračan, ali blistav.