Sve ono što smo očekivali i priželjkivali, a nismo u utorak dobili od The Black Keys, u srijedu su nam isporučili Pixies od kojih je malo tko očekivao nešto više od solidne “gaže”. Naime, u odnosu na The Black Keys, trenutno na vrhuncu njihove moći, Pixies unatoč objavi novog LP albuma “Indie Cindy”, sastavljenog od tri EP singla objavljenih od ljeta prošle do proljeća ove godine, donekle jesu u poziciji gažerskog benda koji krčmi staru slavu. No, ponovo se pokazalo kako heroje iz moje i vaše mladosti – govorimo li o generacijama odraslima uz underground rock 80-ih godina 20. stoljeća - ne valja unaprijed otpisivati.
Pixies su nas - potvrđeno nastupom na Jarunu koji je bio najuvjerljiviji i najdojmljiviji od ukupno četiri njihova koncerta koje samo imao prilike doživjeti unatrag četvrt stoljeća, odnosno još od onog epohalnog nastupa u Kulušiću 1989. godine - sinoć rasturili dinamikom svirke koja je mnogim alter i indie-rock bendovima, stasalim po uzoru na njih, još i danas naučna fantastika.
Jednostavno rečeno, Pixies su Beatlesi generacija stasalih uz,lege, alter i indie-rock 80- ih i 90-ih, odnosno najkraća ruta između Beatlesa i Nirvane koje bez “bostonskih vilenjaka”, kako je u niz navrata ukazao Cobain, jednostavno ne bi ni bilo.
Ako se donedavno i moglo govoriti o tome da žive od te i takve vlastite povijesti, koncert na INmusicu je dao dao znanja da Pixies proživljavau drugu mladost. Njihove nove pjesme bez problema se naodvezuju na “najveće hitove” iz kasnih 80-ih i ranih 90-ih kada su Pixies bili najuzbudljiviji bend na kugli zemaljskoj, a mnogo od te magije ostalo je prisutno sve do danas, iako u njihovim redovima vše nema Kim Deal. Ništa zato, jer njezinim odlaskom kao da su se otvorile neke nove čakre pa se lako stekao dojam kako Pixies danas grizu žešće nego ikad u posljednjih dvadeset godina. Kao da su željni novog dokazivanja i potvrđivanja statusa bogova indie-rocka, ali i krčenja nekih novih puteva.
“Indie Cindy” definitivno nije album u rangu “Turn Blue”, ali Pixies su za večeru pojeli The Black Keys koji im ni energijom, ni zvukom, ni glasnoćom nisu bili ni do koljena, a to donekle vijedi i za MGMT, bruklinške hipstere čije se nastojanje da stope plesne odjeljke s indie i psihodeličnim rockom ipak čine tanušni spram energije kojom su zasjali doajeni alter-rocka.
MGMT su kul, ali ipak nisu klasa za sebe i aršin kojim ćemo mjetiti bendove nako njih. Nazovite me starim prdonjom ili slinavim nostalgičarem, ali Pixies su iznova ukazali kako je danas teško vjerovati bendu koji nema 25 godina rock koncerata u nogama. Bilo je zgodnih momenata na INmusicu 2014, no osim Bombina nitko se nije približio magiji Pixiesa, baš kao što prošle godine nitko nije nadmašio kumove punka zvane Iggy & The Stooges. Ponovo se potvrdilo, a to vrijedi i za Stonese u Beču i, kako kažu prijatelji u čiji ukusu i sud ima povjerenja, Pearl Jam u Trstu, kako legende ne valja otpisivati dok ne umru, a Pixies su, Bogu hvala, još daleko od toga.
Njihov nastup bio je primjereno finale dosad najposjećenijeg INmusica čijju perfektnu organizaciju i sjajnu atmosferu nije uništilo ni loše vrijeme posljednjeg dana ni blato i lokve koji su jedino Englezima bili zabavni. Stoga, vidimo se dogodine na jubilarnom desetom izdanju još uvijek najvećeg i najboljeg hrvatskog open-air festivala koji je u ovih devet godina u Zagreb doveo niz legendarnih, odnosno recentnih i relevantnih izvođača koje mimo možda nikada ne bismo imali prilike vidjeti i čuti uživo na nekoj od ovdašnjih pozornica. Tu neoborivu činjenicu u realnom ocjenjivanju ovog značajnog i velikog događaja, napoon snažnije podržanog od poglavarstva grada Zagreba, nikako ne bi valjalo smetnuti s uma, baš kao ni snagu Pixiesa koji su još jednom očitali lekciju mlađim sastavima kojima su prije četvrt stoljeća prokrčili put.