Na hrvatskom estradnom nebu Vesna Pisarović se od neukusa niza kolegica izdvajala scenskom decentnošću i pristojnošću pop pjesama kakve je pjevala, donekle srodnih i skladbama tada popularne talijanske pjevačice Laure Pausini. A onda, nakon desetak godina, ipak estrade, naglo dokida takvu karijeru da bi 2006. godine pošla studirati jazz pjevanje na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu, potom magistrirati isto "zvanje" i na londonskom Guildhallu. U Berlinu, pak, 2012. godine za tamošnju diskografsku kuću Jazzwerkstatt snima album "With Suspicious Minds" (2012) s jazz preradama pjesama iz portfelja Elvisa Presleya. Ovog proljeća objavila je za istu kuću, a u nas za PDV Records, album "Naša velika pjesmarica/The Great Yugoslav Songbook" koji je uzburkao neke zloduhe samim naslovom albuma.
Ono što više plijeni pažnju je način na koji se Vesna u pratnji trija na čelu s kontrtabasistom Gregom Cohenom, koji je radio i s Tomom Waitsom, Davidom Byrneom i Elvisom Costellom, poigrala s ex-YU šlagerima. A u srijedu navečer u pratnji talijanskog trija s kojim već neko vrijeme nastupa – Giorgio Pacorig za klavijaturama, Zeno de Rossi za bubnjevima i Romano Todesco za kontrabasom – prezentirala ih je u zagrebačkoj Močvari. Dakle, bivša estradna pjevačica pjeva ex-YU šlagere u jazz verzijama i to u alternativnom, a ne u nekom šminkerskom okupljalištu? Bio je to pravi izbor jer i njime Vesna čini odmak od prijašnje karijere, a do grla zakopčana u crnom baloneru bila je i senzualnija i erotičnija od danas sve golišavijih estradnih radnica.
Uvodna "Ti si obala ta" (Bisere Veletanlić) drhtala je od treme, no već je naredna, antologijska Krkljuševa "Bijela lađa plovi morem" bila opuštenija i naznačila u kojem pravcu, ako niste slušali album, promišlja i u jazz prevodi "bolju prošlost" ovdašnje zabavne glazbe koja je od sredine 50-ih do sredine 70-ih često koketirala i s jazzom i eeasy listening estetikom. U takvom diskursu "Ne pali svetla u sumrak" s kojom je Lola Novaković nastupila 1962. na Euroviziji bila je suptilno prigušena i sjetna, ali i avangardnije postavljena od izvorne verzije da bi se na sličan način, samo mnogo zaigranije, jer je i izvornik takav, pozabavila velikim hitom Đorđa Marjanovića "Zvižduk u osam". Vesnina verzija u Močvari, zahvaljujući i de Rossiju, zavučala je poput berlinske verzije nekog starog R&B standarda iz New Orleansa.
Njezina obrada sevdaha "Moj dilbere" ne može se mjeriti s verzijom Amire Medunjanin, ali je bila senzibilna kao i "Tiha tugo moja" (Dalibor Brun), između kojih je smjestila "Nemam te" (Tereza Kesovija) i Arsenovu "Daleko daleko". Zanimljivo ju je zaokrenula ka žustrijem tempu s razvedenijim ritmovima, no original nije sustigla kao ni u slučaju također Arsenove "Sve što znaš o meni". Nije bilo loše, ali Arsena ili Gabi jako je teško obrađivati, a da se sustigne ultimativni izvornik. Zauzvrat, završetak sa "Svemu dođe kraj" (Beti Jurković) i "Nogometna utakmica" (također Beti Jurković, no čiji je talijanski izvornik pjevala Rita Pavone) bio je vrckav. To vriejdi i za bis s "Idem i ja... Ne ti ne" (4M) koju je pod imenom "Vengo anch'io. No, tu no" skladao Enzo Janacci. S jednom od najdražih mi pjesmica iz djetinjstva naznačila je da bi se mogla okušati i u kabareu ili vodvilju, odnosno neke druge skladbe unuduće upraviti i ka tim vodama.
Čak i ako nije bilo "tip-top" ili za "pasti u nesvijest" jasno je da se Vesna Pisarović nije okliznula "prevoeći" zimzelene šlagera zabavne glazbe u moderno osmišljene jazz prerade.Hoće li u sličnom tonu nastaviti s još jednim ili dva slično koncipirana albuma "Naše velike pjesamrice"? Ili pod nekim sličnim naslovom u jazz prevesti, primjerice, klasike ovdašnjeg novog vala? Kako god, Vesna je svoju (jazz) tranziciju i uspješno i ukusno provela, a koliko može dobaciti u smislu (nekadašnje) popularnosti, ostaje za vidjeti.