Više puta sam konstatirao kako nikada, barem kad je posrijedi ljubav prema glazbenim izvođačima, nećemo izaći iz 80-ih. Možda i stoga - prepričavam razgovor koji sam s kolegom Zoranom Stajčićem, urednikom prtala ravododna.com, vodio tijekom koncerta Robbieja Williams - što je period od kasnih 70-ih do ranih 90-ih bio posljednji u kojem su se stvarali novi važni stilovi poput punka, new wavea, synth-popa, hip hopa, techna ili grungea i zadnje stukturalne mijene u popularnoj glazbi. I nije problem kad se, kao prošlog ljeta na Šalati, ukažu Simple Minds i perfektnim nastupom stvore kolektivnu euforiju ili kad u rujnu Pipsi, također djeca 80-ih i ranih 90-ih, razvale tu istu Šalatu jednim od najboljih koncerata u karijeri. Vidiš i čuješ da su moćni i danas, čak moćniji od mnogih novijih bendova.
Problem je kad se, kao u slučaju nastupa The Culta na Šalati u petak, stekne dojam da je njihov koncert samo još jedna gaža koju trebaju odraditi i pimplanje ispuhanim balonom kojeg nije napunila ni Zagrepčanima tako mila i draga nostalgija za 80-ima. Postoje sociološki, ekonomski pa i politički razlozi koji ovdje, a možda i u drugim državama Europe, pogone tu nostalgiju, no u slučaju The Culta oni nisu toliko važi. Barem ne važni koliko činjenica da je taj sastav ovdje, ali i ne samo ovdje, bio i ostao reprezent gothic-rocka ili po naški "darkeraja" 80-ih, a zarad albuma "Electric" u produkciji Ricka Rubina i uspješne tranzicije u hard rock fundamentalizam, što se uspješno nastavilo i albumom "Sonic Temple". Svi kasniji albumi, od "Ceremony" iz 1991. godine naovamo, posve su irelevantni za ono što publika i danas želi od Iana Astburyja i Billyja Duffyja kao kreativnih lidera The Culta koji su svoju estetiku stvorili pod utjecajima Joy Divisiona i The Curea, ali i The Doorsa i Led Zeppelina. Jednostavno, svi su došli po porciju dobro znanih hitova iz "bolje prošlosti" benda i samih sebe, osim onih manje brojnih mlađih posjetitelja koji su The Cult usvojili "usmenom predajom" i kroz streaming.
Ni to nije sporno jer postoje stotine, možda i tisuće izvođača koji žive od svoje "bolje prošlosti" i nostalgije publike za vlastitim ili zaista "boljim vremenima". Problem je kad se to radi kilavo, dosadno i beskrvno, a baš tako su od prve "Rise" pa do dvanaeste po redu pjesme "Spiritwalker" zvučali The Cult. Čak ni "favoriti" poput "King Contrary Man", "Sweet Soul Sister", "The Witch", "Lil‘ Devil" i "Aphrodisiac Jacket" nisu polučili reakciju publike snažniju od pokoje ruke u zraku, malo pljeska i snimanja jebenim mobitelima koje bih fakat na koncertima zabranio. Ako treba i šerijatskim zakonom odscijecanja ruke koja drži mobitel.
Nisam bio na Šalati prije šest-sedam godina, ali The Cult su 2009. godine u prenakrcanoj Maloj dvorani Doma sportova sa zanimljivo koncipiranim nastupom - prvo su svirali pjesme s albuma "Love" pa onda još nešto hitova s drugih albuma - polučili sličan dojam. Dobro, Astburyju nije na Šalati pukao glas kao u Domu sportova, ali do oduševljenja publike došlo je tek pred kraj. Kako tada, tako i sada, uz "Rain" i "She Sells Santuary" kao posljednjim pjesmama regularnog dijela nastupa i na bisu uz "Peace Dog" i "Love Removal Machine". Izgleda da se ton majstor The Culta tek na tim skladbama probudio pa dignuo "reglere" da bi napokon dobili izvedbeno solidnu i dostatno glasnu završnicu koncerta čiji je veći dio protekao u mutnom i pretihom hard rock metiljanju bez dovoljno iskri, špricanja i dinamike, ma koliko Duffy bio kapacitiran gitarist, a čudno odjeveni Astbury - štramplice, tute i tunika, sve u crnom naravno - vokalist čiji glas i danas podsjeća na njegove zlatne dane, ali i na mladog Jima Morrisona.
U te četiri pjesme (ovaj) slušatelj je shvatio da smo mogli prisustvovati jako dobrom, energičnom i našpananom koncertu The Culta koji (nam) se ponovo nije dogodio. Šteta jer The Cult su lako rasprodali Šalatu, što posve opravdava odluku agencije LAA da ih ponovo dovede u Zagreb, da bi na njoj sami sebi dali autogol. Možda je problem bio u previše šljivovice i mućkalice večer ranije na kragujevačkom festivalu Arsenal, šalio sam se dvojicom prijatelja, ali ni to nije opravdanje što smo vdijeli i čuli samo blijedu sjenu (nekoć) kultnog i moćnog gothic-rock benda koji je uz Ricka Rubina snimio i jedan od najboljih hard rock albuma svih vremena.
A kad se karte tako poslože, onda si mislim kako je šteta što na desetine danas bitno zanimljivijih bendova ne mogu navratiti u Zagreb - evo za primjer samo The War On Drugs - jer su jednako skupi kao i The Cult, možda i opravdano skuplji, a ovdje bi prodali maksimalno tisuću-dvije tisuće ulaznica. Ne, nikada nećemo izaći iz 80-ih. Sve rjeđe je to blagoslov, a sve češće prokletstvo, no potom se čovjek prisjeti da se klinci danas valjaju trap-folk smeću kao prasci u blatu pa mu čak i ovakav koncert The Culta postane ugodan. Naime, uvijek može biti i puno gore.