Hrvatska suvremena opera primila je u okrilje svoje nevelike obitelji novu pridošlicu: operu " Lennon" skladatelja Ive Josipovića i libretistice Marine Biti. Praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 22. travnja u prisutnosti autora.
Od kako je opere u Hrvata niti jedna nije unaprijed izazvala toliku buku! Razumljivo. Jer po onoj da vijest nije kad pas ugrize čovjeka nego čovjek psa, nova bi opera možda i prošla ispod radara svekolike a naročito žute javnosti da joj autor kojim slučajem nije bivši predsjednik države. I tu treba staviti točku jer državnici dolaze i odlaze, a autori opstaju onoliko koliko im to stvaralački habitus dopusti.
Bez pogovora: Josipović je odličan skladatelj a " Lennon" je zanimljiva spektakl opera koja će zasigurno naći gledateljstvo ako ni zbog čega a ono zbog naslova. No valja imati na umu: nova je opera uvijek avantura, veća i opasnija od drugih formi i žanrova jer se u nju upliću mnoge implikacije kojih je krajnji rezultat najčešće neizvjestan. Tako je i s " Lennonom" koji je skladatelja provocirao gotovo jedno desetljeće da bi izronila moderna a pitka glazba bujnoga orkestra i zvonolikog zbora, teških solističkih dionica i dovoljne raznolikosti u akribiji i autorskome vokabularu.
Kaotični libreto
Na žalost sudarila se s kaotičnim libretom lišenim dramaturškog okvira, odjevenim u banalno naivni tekst koji se uz prijevod pjeva na engleskom što je dobro jer da se čuje na hrvatskome jeziku sve bi nalikovalo množini klasičnih opera kojih je riječi bolje što prije zaboraviti.
Polazeći od takvih odrednica odmah se postavlja i pitanje: o čemu opera " Lennon" zbori? Dakako o nekadašnjoj pop ikoni burnoga života i tragičnoga kraja i to iz perspektive mrtvog Lennona koji motri natraške u snoviđenja svoj prijeđeni život. Motri svog ubojicu, važne žene, susreće i svoje dugokose kolege da bi na kraju sve skupa umotao i u svoj znani aktivizam moleći za mir. Prenatrpano ali i prejednostavno čak i za operu od kojih 70- tak minuta trajanja u kojoj se glazba počesto i gubi za volju svega što se scenski želi ispričati. Manje je uvijek više što bi se iz Lennonova života dalo iščitati u nastavcima, osobito ozračje vremena u kojem su on i Beatlesi stasali, a taj je ugođaj na žalost izostao.
Ostao je dakle bremeniti psihogram jedinke utopljen u brzinska i labava pojašnjenja, ostali su segmenti vješto skladane glazbe s dva gotovo revijalna finala. Prvi " tango a tre" tipičan za Josipovićev inače zdravi skladateljski humor ovdje je u funkciji crnila a drugi sletovski razigran s neizbježnom aktivističkom porukom iako je Lennon mučki umoren jer se navodno htio proglasiti novim Isusom! Na djelu je dakle njegov oprost grijeha. Ne nalikuje li to na Isusov nauk? Ili ja nešto nisam dobro razumjela?
Josipovićevu glazbu nije teško slušati, susret s prvom operom u karijeri autora na vrhuncu zrelosti nedvojbeno je novo slušalačko iskustvo s kojim se valja suočiti pa makar ne bilo u dosluhu s libretom kakav se očekuje od dva živa autora.
Glazbeni dio je pomogao
Glazbeni dio opere pomogao je izvođački novoj operi maksimalno. Dirigent Ivan Josip Skender i sam vrstan skladatelj doimao se gospodarom partiture držeći baš sve niti u disciplini i redu poput koautora djela. Uvjerena sam da se bez njega ne bi tako spektakularno ni pjevalo ni sviralo. Među pjevačima vrhnje je pobrala Marija Kuhar Šoša u zahtjevnoj, ali i svome glasu zahvalnoj ulozi Yoko Ono. Bila je apsolutno u liku, nevina i zlokobno nervirajuća. Najveći teret vokalnosti podnio je Domagoj Dorotić shvaćajući Lennona glasom možda i odveć strastveno, iako ga radije slušam i gledam kao klasičnog opernog heroja.
Dubravka Šeparović Mušović samozatajno izvrsna kao manje poznata Lennonova ljubav May i Ozren Bilušić u vještom mimikrijskom liku ubojice Chapmana pjevali su i igrali najprirodnije i bili ponajviše uvjerljivi. Svih drugih likova bilo je previše a da ne bi zamutili radnju u koju jednostavno nije stao jedan život. Pa bio to i Lennonov!
Redateljica Marina Pejnović sa suradnicima trudila se sav taj libretistički kaotičan scenski svijet ukrotiti i svesti ga na podnošljivu mjeru. Djelomice je i uspjela. Zbor je (osim neuvjerljive scene ubojstva) dobro uklopila kao umreženi komentirajući kor pri čemu je i balet pomogao (Barbara Novković Novak), scenu je vrlo praktično uz rotacionu binu oslobodio Ivan Lušičić Liik (još kad pomične kulise ne bi glasno škripile), no s kostimima i perikama (Zdenka Ivanđija Kirigin) nastao je nesporazum.
Ako je " Lennon" fantazmagorija, ako cijela priča s pogledom unatrag nije realna, čemu služe japanska kimona i suncobran, a čemu groteskne perike na vremešnim Beatlesima? Zar samo zato da nas podsjeti tko je tko? I zašto pada snijeg? Gotovo posvemašnja kostimska bjelina ansambla služi vjerojatno potvrdi nevinosti? No tko je u slučaju Lennon bio uopće nevin?