Nije to puno u odnosu na prvu epizodu “Stipe u gostima”, koju je u nedjelju pratilo gotovo pola milijuna gledatelja, ali na HTV-u su prilično zadovoljni uigravanjem svojeg trećeg programa preko vikenda, filmskim maratonom u sklopu kojeg je prikazano barem deset filmova.
Kako i ne bi, kada je u subotu u pola tri poslijepodne klasik “Kradljivci bicikla” Vittorija De Sice gledalo 26 tisuća Hrvata, što nije ništa lošija brojka od one koju je film u nas skupio u premijernom prikazivanju, davne 1949. godine.
Najgledaniji je, naravno, bio vestern Roberta Aldricha “Posljednji sumrak” s Kirkom Douglasom i Rockom Hudsonom, ali kada se ezoterična filipinska drama “Kinatay” može pohvaliti s desetak tisuća gledatelja, i to u kasnim satima, nije to mala stvar.
U društvima u kojima sam se zatekao ovih dana HTV 3 je glavna tema razgovora. Može li se napraviti uspješan televizijski kanal s malo novca? Koliko je gledatelja dostatno da se ovaj projekt ocijeni kao uspješan? Kakvi bi sadržaji trebali imati prioritet?
Nude se raznolika rješenja, ali većina se mojih znanaca slaže da je fenomenalno što se u primetimeu napokon može pogledati nešto što nije turska i hrvatska sapunica, nabrijana politička emisija, hollywoodski blockbuster, partizanski film ili srpska komedija.
Programu koji gledamo ovih dana treba štošta oprostiti. Vjerojatno niste baš uživali kada vas je akademik Milan Moguš u ponedjeljak ujutro pozvao na predavanje o povijesti hrvatskog književnog jezika, i to napravio profesorski dosadno, uz svjetlost tiffany lampe, međutim, to je ionako bila emisija iz HTV-ova arhiva, kakvih ima pregršt na programu, sve dok ne počne primetime.
Iste večeri intrigantan dokumentarac Nenada Puhovskog “Mrtva luka”, bunkeriran 1976., emitiran je bez ikakve ozbiljnije najave, iako bi se o njemu mogao napraviti i potencijalno zanimljiv okrugli stol, tako da su jedini prilozi na koje je malo tko imao zamjerki bili kratki filmovi Charlesa Chaplina i prva epizoda sjajne danske kriminalističke serije “Ubojstvo”.
Puno dobrih namjera i traljave realizacije moglo se i očekivati, jer su Dean Šoša, v.d. glavnog urednika HTV-a, i njegovi suradnici tek u srpnju odlučili pokrenuti treći program i namijeniti ga ozbiljnijoj, a ne eventualno obiteljskoj publici.
Zaboga, čak se i lokalni zagrebački kanal Z3 svojedobno dulje pripremao, no čekanju nema mjesta kad spomenutoj ekipi ističe mandat oko Nove godine.
Krajnji im je cilj vjerojatno nekakav hrvatski ARTE, francusko-njemački kanal poznat po prvorazrednim kulturnim i znanstvenim emisijama, koji obilno podupiru europske fondacije, no, dakako, ovaj naš bi morao biti puno jeftiniji, živahniji i provokativniji.
Neugodno ih je iznenadilo što oslanjanje na HTV-ove reprize nije moglo biti bezgranično, s obzirom na to da su s autorima pojedinih programa proteklih godina sklapani takvi ugovori koji reprizu čine tek nešto jeftinijom od premijere, no zato barem imaju pogon koji bi sljedećih mjeseci mogao isporučiti nešto puno suvislije od onoga što sada gledamo.
Ja im svakako držim fige. HTV se tijekom proteklog desetljeća agresivno komercijalizirao, možda je zbog toga i opstao sve do danas, ali nam je bar trebao ukinuti pretplatu. Potezi nove uprave nisu bez vraga, što se vidi i po postupnom rastu broja gledatelja njihovih emisija, no bitni razlog zbog kojeg pretplatu više neću smatrati bačenim novcem je opstanak kanala HTV 3 - ne ovakvog kakav je sada - nego puno boljeg. A to se može napraviti.