ZAGREB - Frljićev “Otac na službenom putu”, kojim je Atelje 212 nastavio u nedjelju svoju sezonu (N)EX(T) YU, nije kazališna adaptacija Kusturičinog filma. Nije ni nemogući pokušaj da se jedan filmski jezik naprosto prevede u jezik teatra. Nije nažalost ni remek-djelo, iako u njemu briljira čitav niz glumaca, počevši od Vlastimira Đuze Stoiljkovića u ulozi sedmogodišnjeg Dine do Hane Selimović u ulozi Sene Zolj.
Sudbina malog čovjeka
Uoči premijere redatelj Oliver Frljić priznao je da mu je najveće olakašnje u cijelom poslu, praktički u jednom nezavidnom nadmetanju s kolektivnim sjećanjem na istoimeni film, bio sam Abdulah Sidran. Našao se, kaže, nakon prvog čitanja teksta s njim u Zenici, a Sidran mu je dao neke svoje popratne tekstove i rekao: Radi što hoćeš, na mene se ne obaziri.
Otuda je ideja da predstava izađe iz realističkog okvira u kojem se odvija radnja filma na neki način dobila svoj legitimitet, zajedno s namjerom da se od Oca stvori autonomno, novo umjetničko djelo.
- Isto tako, nisam išao za tim da moralno diskvalificiram to vrijeme nego da prikažem njegovu kompleksnost i njegov utjecaj na sudbinu malog čovjeka - istaknuo je Frljić. Pa kakva je, dakle, sudbina malog čovjeka u velikom sistemu komunizma, u Jugoslaviji nakon 1948. i rezolucije Informbiroa u Frljićevoj intepretaciji Sidrana?
Prave i krive stvari
Kao što je poznato, Sidranov tekst ima eksplicitnu autobiografsku os, i on je bio dječak kad su mu oca internirali na Goli otok. Nije zato čudno da je od svih pogleda on odabrao upravo pogled dječaka, svoj pogled dakle, da njime ispiše tekst i u životu poslije rezolucije Informbiroa stvari podijeli na prave i krive.
U tom smislu, genijalnom se pokazala Frljićeva ideja da dječaka Dinu odigra Đuza Stojiljković , koji je 1948. imao sedam godina, ne samo zato što je on inače genijalan glumac, nego zato što je naposljetku na toj inovaciji osvježen čitavi koncept predstave. On je svoju ulogu odigrao maestralno, tako da publika ni u jednom trenutku nije imala zašto posumnjati da on nema sedam godina.
Redateljevi songovi
Nažalost, nitko, osim možda Hane Selimović, nije bio tako uvjerljiv, pa ni Branislav Trifunović u ulozi Mahmuta Zolja, ni Aljoša Vučković u ulozi Vlade Petrovića, ni Danica Maksimović u ulozi njegove žene.
Razlozi ili odsustvo razloga zbog kojih postupci većine protagonista nisu nego mali sistem komunizma u velikom, ne dobivaju u predstavi dovoljno prostora i vremena za uprizorenje, nego nekako pocijepani lebde u prostoru koje još povezuju samo reminiscencije na film. Isto tako ni songovi, koje autorski potpisuje Frljić osobno, nisu baš sidranovske poetike, kolikogod se Kokan Mladenović, ravnatelj Ateljea 212, trudio to baš tako usporediti. Ipak, Abdulah Sidran je s predstavom bio jako zadovoljan.
- Znate šta, meni da je netko rekao da će sedmogodišnjeg dječaka igrati Đuza Stojiljković, ja bih to smatrao čistim kretenizmom.
Međutim, sada, nakon odgledane predstave, vidim da je to ono što čini ovu interpretaciju izvanrednom. I inače izuzetno poštujem rad Olivera Frljića - rekao je Sidran nakon premijere na koju je došao u pratnji pjesnika Gorana Babića.
Dolazak iz Bakua
I inače, za razliku od Glembajevih, ova premijera u Ateljeu 212 nije bila event (samo je jedna dama fotografirala koristeći blic za vrijeme predstave), nego više prilika da se, između sebe i umjetnosti, susretnu neki stari prijatelji.
Došao je tako i Slavko Štimac, koji se nakon premijere izgrlio sa Sidranom, a na premijeru je iz Bakua u Beograd stigla i književnica Biljana Srbljanović.
- Nemam riječi, zaista sam oduševljen! Mogu samo čestitati Frljiću i svim glumcima na sjajnoj predstavi i dobro obavljenom poslu- rekao je Štimac.