Nova premijera u Teatru &td, autorski projekt Bobe Jelčića “Ko rukom odneseno”, izvrsna je mala predstava što bi se mogla igrati i po kućama, i u hodniku, i uopće odgovara svakoj mogućoj krizi kazališta - što se nje tiče, cijeli sustav državnih teatara sutra može propasti. Troje glumaca, sudoper, štednjak i stol, tri četvorna metra i malo svjetla - ništa više nije potrebno.
Bobo Jelčić moj je, da tako kažem, najpouzdaniji redatelj: još se nikad nisam dosađivao gledajući njegovu predstavu. Krasi ga izvanredan osjećaj za protok scenskog vremena. On ne sklapa unaprijed prizore i ne mjeri to vrijeme, nego ono organski izrasta iz njegovih režijskih postupaka.
Malograđanština
Jelčićev autorski teatar (većinom dosad u suautorstvu s Natašom Rajković) jednostavan je: glumci igraju tobožnjeg sebe, u situacijama koje zamisli redatelj ili ih zajednički osmisle.
Obično je posrijedi obitelj, prijatelji, a akteri su malograđani stisnuti jedni pred drugima i pred svijetom. Tako je i ovdje. Marko Makovičić igra, pod vlastitim imenom, nervoznog, mračnog mlađeg muškarca što se ne može pomiriti s poniženjem prekida veze. Posjeti bračni par kojega, isto pod vlastitim imenima, igraju Ivana Krizmanić i Jerko Marčić. Oni su oboje još nervozniji, njihova potisnuta agresivnost još je žalosnija i smješnija istodobno. Na svijetloj površini života, podalje od ludila ili zločina, drže ih tek konvencije, posao, dijete.
Ništa se nije dogodilo
Jelčić se i u ovoj predstavi poigrava vlastitim tobože krutim realizmom prikazanog: Jerko telefonira Marku da se vrati, nakon svađe, i nastavlja s njim općiti kao odsutnim i kad se ovaj pred njim pojavi. “Udvaja” ga, priznaje kako mu je evo zbilja naporan na telefonu. Potkraj prikazanog Marčić se uspne na štednjak i zamišlja kako bi svijet izgledao odozgo. Glumi nadahnuto i razvio se u odličnog mladog umjetnika, čiji šarm počiva i na vješto odmjerenoj autoironiji. U ozbiljnog glumca razvio se i Makovičić, a jako lijepo, igra i Ivana Krizmanić.Na koncu, ništa se osobito na sceni nije dogodilo, nema zapomaganja, ubojstva, nikakve velike drame, nikakvog neočekivanog otkrića, ničega do očajne neuroze svakodnevice i malih ljudi što s godinama gube osobnost.