Filip Šovagović ne može završiti tekst, uvijek ga mijenja i dopisuje, ali ne da ga i definitivno dopiše. Dakako, u toj nedovršenosti krije se i dovršenost. Prije 21 godinu njegovo prvo ozbiljno (nedovršeno) dramsko djelo, ratna komedija “Cigla”, pojavilo se u Splitu, u režiji Paola Magellija, kao glasno proročanstvo naše sveopće naivnosti kojom ćemo kročiti u takozvanu tranziciju.
Dugovi, depresija, razočaranja, lopovluk i propast onih koji se neće snaći u općem grabežu domaće inačice kapitalizma i rasprodaje, sve su te teme prvi put na umjetnički način načete u našoj drami eto u Šovagovićevoj minijaturi s kraja devedesetih, iz života jedne melankolične zagrebačke obitelji, a u doba oslobodilačkog rata devedesetih. Cigla (Ciglenečki) jest ratnik pa ratni veteran, njegovo troje braće, žena jednoga, djevojka drugoga, jedan napušten ljubavnik, svi su oni začarani istom melankolijom.
Ova režija Krešimira Dolenčića u Gavelli donijela je temeljito rekonstruiran tekst, pri čemu nije dodavana naknadna pamet negoli su jasnije markirani likovi i ponešto “zaokružena” fabula. A fabule u Šovagovića ima malo ili je nevažna, posrijedi je džez i posrijedi je jedan melankoličan svijet stvarnog osjećanja vremena i prostora. Prije dvadeset godina “Cigla” je bila avangardna, a danas je pak - moderna.
Onako kako komuniciraju Šovagovićevi likovi tako prije dvadeset godina nije komunicirao nitko, a danas komunicira svatko mlađi od dvadeset godina. Izrasla je generacija koja ne odgovara na replike, koja se sporazumijeva potpuno rastreseno. Kao i svaki klasičan teatar apsurda, i Šovagovićev je s vremenom postao - naturalističan.
Redatelj Dolenčić kao da je, misleći na tekst i na dramaturgiju, zaboravio na režiju. Odnosi među likovima jasni su, mizanscen prirodan, štimung nenametljiv, a onda zatule sirene i čuju se eksplozije. Čemu takvo banalno markiranje rata? Ta radnja teče u mirnom Zagrebu, u obiteljskom krugu, i specifičnost teksta time se pretvara u opće mjesto. Još je takvih općih mjesta u režiji, pa i nekih drugih “prečaca”, no nadoknađuju ih dramaturgija i gluma.
Režiju kvari i ovaj put zaista slaba scenografija Zdravke Ivandije Kirigin, nekoliko paravana, koji samo smetaju simboličnom prostoru igre. Nisam sretan ni s kostimima Tee Bašić Erceg. Četvorica braće jedva se razlikuju, a dvije akterice odjevene su u papiga-kombinacije kakve se nisu nosile početkom devedesetih, nego krajem sedamdesetih: široko remenje i prozirne košuljice, primjerice.
Znači, scena i kostimi slabo su funkcionalni i režija je počesto opremljena vanjskom galanterijom banalnosti, no iznutra stvari stoje dobro. Prije svega, dopire do nas autorov, rekao bih, diskurs, njegova osjećajnost i njegova, rekao bih, mudrost. Šovagović jest dramatičar kao da ukrižaš Čehova i Alana Forda i lijepo je to detektirao skladatelj Ivan Josip Skender, koji je njegov tekstualni džez glazbeno pročitao kao vječno obnavljajući ritam, koji koliko pobuđuje smijeh toliko i očaj.
Filip Križan igra Ciglu pasivno-šarmantno, njegove pobune su “unutarnje”, a njegove riječi štedljive i - ključne. Briljira Ranko Zidarić, kao najstariji brat Levi. Njegova gluma bez riječi upravo jest, prvi put ću to napisati za Zidarića - majstorska. Đorđe Kukuljica kao Picek, bezazleni, zaljubljeni manijak, drugačiji je simbol predstave - rugalica takozvanom životnom optimizmu. Enes Vejzović kao Adam zauzima “najtišu” poziciju, među braćom jest najudaljeniji, a Ivan Grčić kao Stanko jest najnapetiji i najslabiji. Obojica autentični.
Mlada Tena Nemet Brankov kao Tena bijaše strastvena i neurotična istodobno, uspjelo i lijepo, ali vrijeme je da poradi na artikulaciji - jer će početi jednostavno tehnički zaostajati za vlastitim talentom. Ivana Bolanča kao Elvira pak je tiha i rekao bih pasivno lukava. Dobra uloga.
U najkraćem: uživao sam jer nitko nije niti jednom opsovao, a predstavu preporučujem prije svega mladima.