Redatelj Saša Božić pripremio je, u produkciji kazališne skupine KUFER, “Bolest smrti”, zanimljivu, doslovno komornu predstavu, u &td-ovoj polukružnoj dvorani, s dvoje glumaca početnika, za pedeset gledatelja. Posrijedi je nekovrsni work in progress za koji su akteri, Milica Manojlović i Romano Nikolić, vlastita promišljanja o ljubavnoj vezi odigrali kao vlastiti komad, ali opet proviđen poetičnim, malko egzaltiranim rečenicama o spolnoj ljubavi glasovite francuske spisateljice Marguerite Duras iz njezina teksta “La maladie de la mort”. Glumci su pak svoj uradak nazvali “Sjeti me se kad se okreneš”. Saša Božić pak je cijeli taj verbalni melanž pretvorio u koreografiju, pa se na koncu ne sjećaš ni jedne rečenice, ali zato ostaju neke emocije, pokoja slika i dosta energije. Redatelj je dakle postigao da se mladi umjetnici ne osjećaju nezaštićeno (premda su u donjem rublju), a da njihova ekspresija i polet budu oslobođeni. Vidjeli smo jednu mladu glumicu veoma pamtljivog glasa i dobre energije i jednog mladog glumca dosta poletnog i zgođušnog, ali i s karakternom crtom. Igraju sabrano, a uključuju u 50-minutno zbivanje i dva gledatelja, još jedan žensko-muški par. Glumci gledatelje i fizički uvlače u igru, a njihovo pak fizičko preplitanje dano je dosta čedno, no i pomalo uvjerljivo.
Glazba tek na početku i kraju i, velim, dosta rasute rečenice o, otprilike, nemogućnosti komunikacije, uz veliko precjenjivanje seksa kao lijeka za bolju komunikaciju, sve to u prvi plan, pod žutim polusvjetlom, gura tek apstraktnu igru glasova i tijela, no u pogođenom tonu, ne predugo i s nekoliko dramatskih prijelaza dobro odmjerenih. Ova pomalo pretenciozna u ideji, ali na koncu odmjerena predstava donijela je eto uspješan nastup za dvoje mladih umjetnika koji tek stupaju u ceh glumački, gdje su zamke mnogobrojne i neizbježne...