Dubravka Vrgoč nova je intendantica zagrebačkog HNK. Njezino imenovanje definitivna je potvrda da će desete i dvadesete godine ovoga stoljeća u kazališnoj povjesnici biti zabilježene kao razdoblje intendantica. Led je, na prijelazu stoljeća, probila Mani Gotovac, postavljena je za intendanticu splitskog HNK. Potom je, 2002., preuzela intendanturu riječkog HNK. Godine 2005. zagrebački HNK preuzima Ana Lederer a riječki, od 2007. Nada Matošević, čiji drugi mandat upravo istječe. No, centralna naša pozornica trajat će eto pod ženskom rukom najmanje dvanaest godina. Tko zna što će biti za četiri godine, no uspije li u HNK ostvariti makar trećinu zamisli što ih je ostvarila u Zagrebačkom kazalištu mladih, Dubravka Vrgoč zaslužit će i drugi mandat…
Protokolarni intervju u povodu njezina imenovanja pravio sam, dakako, i s njezinom prethodnicom, dr. Anom Lederer. Razočarala me. Mnogo je godina prošlo. Idemo iz početka. U Dubravku Vrgoč zbilja vjerujem. Ne toliko što njezine radne i kreativne dosege poznajem, nego zato što u njoj prepoznajem bivšu žilavu novinarku dnevne redakcije, koja je dakle svikla na žestok tempo i koja ne bježi od problema.
Zašto ste se kandidirali za intendanticu?
- Zato što mi se učinilo da nakon deset godina rada u Zagrebačkom kazalištu mladih mogu odgovoriti na neke druge kazališne izazove. Zagrebački HNK itekako je velik izazov. Teatar koji je Stjepan pl. Miletić iz devetnaestog uveo u dvadeseto stoljeće čini mi se da je nekad zastao u vremenu te da ga i formom i sadržajem treba približiti suvremenosti. Nadam se da imam dovoljno temperamenta, znanja i snage da to pokušam ostvariti. Nastojat ću dokazati da nacionalne kazališne kuće mogu i moraju ostati u 21. stoljeću i da i zagrebački HNK ima danas što reći Europi.
Jeste li odlučili tko će biti vaši ravnatelji Drame, Opere i Baleta?
- Na žalost, nisam još sigurna. Znat ću za najviše mjesec dana. A mandat mi počinje 1. rujna. Ne znam jer zbog procedure i raznih okolnosti nisam bila sigurna hoću li biti izabrana. Nadalje, nisu me, najprije, zanimale funkcije nego kako urediti taj teatar. HNK bi napokon trebao definirati i sadržajem ispuniti svoju središnju poziciju u gradu Zagrebu, u Republici Hrvatskoj, u regiji i, usudila bih se reći, ovome dijelu Europe.
Pročitao sam vaš program. Je li važno što ste ga sami sastavili?
- Ono što mi je u nas neobično jest to da se pridaje velika važnost programu a ne osobi. Svi koji smo se javili na ovaj natječaj imamo biografiju, godine provedene u teatru, rezultate što ih te godine proizvode. Oni koji nas biraju mogli bi i bez čitanja programa zaključiti kako će izgledati teatar u idućih četiri ili osam godina ako ćemo ga mi voditi. S druge strane, pisati točne naslove koji će se izvoditi u sljedeće četiri godine besmisleno je. Jer teatar je živ organizam, ovisi o društvenim promjenama, reflektira opsesivne teme vremena i prostora. Mislite li da su naše današnje opsesivne teme iste kakve su bile prije četiri godine?
Kako ste zamislili rad Drame, kako Opere, kako Baleta?
- U cjelini mislim da kazalište koje u naslovu nosi pridjev “nacionalno” mora u ovo doba multikulturalizma, različitih prožimanja, zadržati primat, biti prvo među najboljima.
Što se tiče repertoara, ta se izvrsnost prije svega mora naći tako da se traže nove kazališne forme, da se inovativno čita baština, u suglasju s današnjicom. Željela bih da upravo Europa posredstvom dramskog repertoara HNK ponovno prepozna literarne vrijednosti Držića, Begovića ili Krleže, da joj se predstave Kamov, Kosor. Kad je opera posrijedi, da iste vrijednosti prepozna u Gotovcu ili Papandopulu. Moja je želja da veliki europski i svjetski redatelji rade domaće klasike, a da se naši glumci, pjevači, članovi Baleta i Orkestra, predstave europskim pozornicama i na taj način hrvatski teatar približe Europi ili, ako hoćete, Europu hrvatskom teatru.
Gledala sam lani u Münchenu predstavu Martina Kušeja “U Agoniji”. Kušej je, zapravo, povezao Krležine “Glembajeve”, “Galiciju” i spomenutu dramu u impresivnu kazališnu cjelinu. Dok je trajala pauza, dvije su nas gospođe pitale kojim jezikom govorimo i potom nam priopćile da su oduševljene Krležinim dramskim rukopisom, koji je za njih bio potpuna nepoznanica. Eto, moja želja temelji se na praktičnom iskustvu: naša dramska literatura ne samo da ima mjesta na pozornici HNK nego je i HNk prava kuće s pomoću koje će se ta literatura lišiti svoje anonimnosti u širokom krugu.
Repertoari Opere, Baleta i Drame promišljat će se iz susreta klasičnih i suvremenih djela, domaćih i stranih umjetnika, iz potrebe prostora u kojem živimo i vremena koje nam pripada.
Mislim da bi po svojem kapacitetu zagrebačka Opera mogla biti regionalno operno središte. Ono bi ovome dijelu Europe moglo pokazati na koji način ostvariti susret suvremenog i tradicionalnog. Dakako, ne zanemarujući pritom ni talijanski, ni njemački, ni hrvatski operni repertoar. Trenutačno na tom tragu dogovaram neke projekte koji bi omogućili i hrvatskim pjevačima, članovima Zbora i Orkestra, da nastupaju na stranim pozornicama ili da ugošćuju strane umjetnike. Zajedno s njime moguće ispitali koje sve putove opera može slijediti u 21. stoljeću. Računam pritom i na publiku koju HNK ima, ali i na nove gledatelje.
Ne mogu, dakako, preskočiti pitanje druge scene, što se vuče još od sredine prošlog stoljeća. Što ćete poduzeti?
- Ta je scena nužna kako bi se sva tri ansambla mogla razvijati onako kako to potrebuje nacionalno kazalište. Naime, dijeljenje prostora u jednoj zgradi dovodi do borbe za termine, pokuse, izvedbe među tri ansambla. Smanjuje se mogućnost da svatko od njih radi najbolje što može. U Zagrebu se u posljednjih stotinu godina nije podigla niti jedna kazališna zgrada. Neka su se kina i prostori druge namjene preuredili u kazališta. Godinama se priča o izgradnji novoga teatra. Mislim da je zbilja došlo vrijeme da ugledamo novu kazališnu zgradu, a koja će pripasti Drami HNK, omogućiti joj da svojim repertoarom i brojem izvedbi bude ravnopravna ostalim velikim kazalištima u gradu Zagrebu.
Na kakav ste prijam naišli u HNK?
- Ni na kakav, nisam se približavala zgradi. Ali eto već prije izbora dočekali su me apeli, manipulacije, medijski linč, krive interpretacije mojega programa što stižu od osoba koje ga nisu pročitale. Zakačile su me i različite etikete, da sam anacionalna, da sam štetočina. Optužiše me da ubijam nacionalno. Pritom se nitko ne pita što sam ja to, zaboga, radila u Zagrebačkom kazalištu mladih i nisam li upravo nagrađivana za promociju hrvatske kulture u svijetu. Pisala sam da želim progresivno a ne nacionalno kazalište, jer mi se taj termin čini posve besmislenim.
Kako ćete riješiti odavno u Europi prepoznat problem: kazališna publika stari.
- Da, s tim se Europa suočava. Europska komisija u svom novom programu, Kreativna Europa 2014 - 2020., kao prioritet ističe razvoj publike. Teatar se danas mora boriti i izboriti za svoju publiku. Mora privući i one koji danas više ne vjeruju da teatar može mijenjati svijet i one koji od teatra očekuju samo zabavu. Mi smo to uspjeli u Zagrebačkom kazalištu mladih. Sigurna sam da ću uspjeti i u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Vlastiti prihod HNK veoma je malen. Što kanite poduzeti?
- Mislim da ga je lakše uvećati u HNK, koji raspolaže sa oko 700 sjedalica nego u ZKM-u, koji raspolaže za 268 sjedalica. Vlastiti prihod iznimno je značajan u ovim vremenima jer osigurava i stanovit umjetnički prostor slobode.
Ostavljam više milijuna na računu
Što ste ostavili iza sebe u Zagrebačkom kazalištu mladih?
- Kad sam 2004. preuzela teatar on je igrao 130 predstava godišnje. Lani je odigrao 426 predstava. Od 2005. do danas nagrađen je s više od stotinu nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima. U proteklih devet godina gostovalo je 230 puta po gotovo cijelom kazališnom svijetu.
U kakvom ste ga financijskom stanju zatekli a u kakvom ga ostavljate?
- Zatekla sam milijunski minus, a ostavljam višemilijunski plus.