INSPIRIRANA PRABAKOM

Financial Times o uspjehu Tene Štivičić u Londonu

    AUTOR:
    • Mladen Pleše

  • OBJAVLJENO:
  • 24.11.2014. u 16:08

Predstava ‘3 Winters’ premijeru ima 26. studenoga u znamenitom The National Theatreu u Londonu

Već i prije praizvedbe njezina najnovijeg dramskog djela “3 Winters”, odnosno “Tri zime” u londonskom The National Theatreu 26. studenoga, hrvatska spisateljica i dramaturginja Tena Štivičić dobila je golemo priznanje. The Financial Times, jedne od najcjenjenijih i najutjecajnijih novina na svijetu, objavio je u dvobroju od 23. studenoga veliki portret i razgovor s Tenom Štivičić. Tekst počinje opisom dvorane za probe u The National Theatreu u kojoj se nalazi slika Tenine prabake. Ali, ne iz sentimentalnih razloga, napominje FT, nego zato što prabaka ima važnu ulogu u novom djelu Tene Štivičić koje na pozornicu postavlja Howard Davies, dobitnik triju Oliviera, uglednih britanskih kazališnih nagrada.

Iskusni glumci

Kad je prije više od tri godine počela pisati novu dramu na hrvatskom jeziku, to je djelo nosilo ime “Zime ili što se dogodilo s bršljanom”. No, kako je vrlo brzo shvatila da će to biti predstava s brojnim glumcima, odlučila je nastaviti pisati na engleskom jer joj je bilo jasno da će samo u Londonu pronaći odgovarajuću pozornicu. Bila je također svjesna da piše dramu za stranu publiku koja neke riječi i fraze neće shvatiti do kraja, pa je pisala paralelno na oba jezika zbog potreba da čuje likove i na materinjem jeziku.

Čim je završilo pisanje, tekst je poslala redatelju Daviesu za kojega je znala da ima afinitet za mlade pisce i slavenske autore. Početkom ove godine The National Theatre prihvatio je prijedlog Howarda Daviesa da stavi na repertoar dramu “3 Winters”. U predstavi nastupa 17 vrlo uglednih engleskih kazališnih i televizijskih glumaca, a Tena Štivičić, redatelj Davies i dramaturg priredili su sublimiranu verziju drame za kazališnu izvedbu.

Osobne sudbine

Tena Štivičić ispričala je Sarah Hemming, novinarki FT-a, kako je tema djela njena prabaka koja je bila nepismena. Nakon što je neplanirano ostala trudna, to joj je u njezinu ruralnom okruženju donijelo stigmatizaciju. Prabaka nije imala snage izraziti svoje frustracije ni do kraja razumjeti svoju poziciju, ali je imala instinkt poslati svoju izvanbračnu kćer na školovanje. Zahvaljujući tome, Tena Štivičić kaže da joj je pružena prilika da se njen glas čuje, i to na više od jednog jezika.

Tena Štivičić je objasnila FT-u da je riječ o drami u kojoj osobne sudbine i politički utjecaji i događaji imaju glavnu ulogu. Predstava prati sudbine četiri generacije žena u razdoblju od 50 godina, od 1945. do 1990., te završava 2011. u tijeku pregovora o ulasku u Hrvatske u Europsku uniju. Fokus je na samo jednoj obitelji u kojoj se neprekidno raspravljalo o povijesti Hrvatske i o političkim i ideološkim promjenama koje su izmijenile i Europu.

Tena Štivičić je ispričala kako nije napisala predstavu o ratu i povijesti Hrvatske, nego je priča kontekst u kojemu su se događale te promjene te opis kako su se žene u tom razdoblju nosile sa sustavima i vrijednostima koji su propadali. Što se dobilo, a što izgubilo raspadom komunizma.

‘Dječja igra’

Autorica teksta je napomenula kako je Tena Štivičić imala samo 13 godina kad se Jugoslavija počela raspadati i kad je počeo rat, da se osjećala sigurno i nije bila fizički ugrožena jer je rat u Zagrebu, u odnosu na područja gdje su se vodile borbe, bio dječja igra. Ali isto tako vrlo dobro pamti događaje iz tog doba. Tena Štivičić je također kazala za FT kako je rat izazvao šok u novonastalim državama te je trebalo proći puno godina da se shvati koliko su nas ti događaji promijenili i koliko su utjecali na naš pogled na svijet. Također da je željela pokazati koliko se povijest odražava na život svakog pojedinca. Sarah Hemming piše da je riječ o predstavi koja podsjeća kako su rasprave u Zagrebu utjecale i na ljude izvan Hrvatske te da u izrazito međusobno povezanom svijetu pomaže da bolje razumijemo globalna događanja, ali i pokazuje izbliza svu kompleksnost povijesti Hrvatske. Autorica zaključuje kako pisci iz malih zemalja moraju prihvatiti činjenicu da će interes za njih postojati samo kad se u njihovim državama događa nešto strašno pa to što Hrvatska više nije na vijestima veliki je uspjeh i za predstavu.

Izdvajamo