Mislav Čavajda 30. rujna premijerno će utjeloviti Molièreovog Tartuffea u režiji Eduarda Milera u Hrvatskom narodnom kazalištu u svojoj prvoj velikoj ulozi na zagrebačkoj pozornici.
Tim povodom razgovarali smo o posve različitim tipovima uloga koje dobiva na ekranu, dva puta bio je policijski inspektor a jednom i ubojica, za razliku od onih koje dobiva na pozornicama, gdje je bio kralj, gospar, plemenitaš, ratnik...
Ovo je vaša prva glavna uloga u HNK u Zagrebu otkako ste prošle godine postali članom ansambla. Dok ste još bili na Akademiji vaša prva uloga bila je u prvoj hrvatskoj tv sapunici “Villa Maria“. Kako je Ivan Jurak izrastao u Tartuffea?
- Uloga u “Villi Mariji” bio je početak moje glumačke karijere, odlična prilika da upoznam novi medij koji me zanimao. Rad na tv seriji naučio me disciplini i donio mi iskustvo pred kamerom koje na Akademiji nisam imao prilike steći. No to iskustvo nije mi bilo i odrednica. Kasnije je kazalište bilo prvo koje mi je dalo priliku i razvio sam se primarno u kazališnog glumca, iako nisam ni time htio biti ograničen. Do ulaska u ansambl HNK imao sam potrebu biti freelancer i sam upravljati svojim izborima, eksperimentirati, birati vrlo različite uloge. Htio sam istražiti što više poetika i pristupa i to sam, radeći i eksperimentalno i klasično kazalište, i uspio.
Molière je prije kazališne karijere završio studij prava. I vi ste studirali pravo. Da li je ikada postojala opcija da umjesto umjetničkog odaberete neko drugo zanimanje?
- Zapravo nije. Pravo sam studirao mami za ljubav. Da pokažem – eto kad bih htio, i to bi mogao. Od malih nogu bilo je jasno da ću odabrati neko kreativno zanimanje, samo na početku nije bilo izvjesno hoće li to biti slikarstvo, glazba ili gluma. Da sam odabrao neko konkretnije zanimanje, vjerojatno bih bio ponešto životno mirniji i stabilniji, ali sigurno neispunjeniji.
Vaš glumački opus do sada je uključio i antičke i šekspirijanske likove, ali ovo je vaš prva uloga u djelu nekog francuskog komediografa. Što vam više leži – tragično ili komično?
- Ne znam u čemu bih bolje plivao jer karijera mi se posložila tako da sam odigrao više uloga u komadima tragičara, više mračnih likova. Za komediju do sada nisam imao puno prilika. No po habitusu mislim da sam bliže slojevitim dramskim likovima. Ali ne bih volio da na tome ostane. To vas obilježava kao glumca, a ne bih htio da me publika percipira samo kao nekog mračnjaka jer imam ja i svoju neku drugu stranu pa je pitanje samo koliko će to neko prepoznati u meni i uspjeti iz mene to izvući.
S Eduardom Milerom radili ste na Dubrovačkim ljetnim igrama “Kralja Edipa” koji vas je koštao teške ozljede noge a donio nagradu Orlando. S Edipom ste se toliko poistovjetili da ste se osakatio od vjerodostojnosti, potrgali ligamente i igrali predstavu na dvije štake. Ima li nešto kod Tartuffea s čim se poistovjećujete?
- Moram priznati da je u tom liku jako malo mene. Posezanje za bilo kakvim sredstvima manipulacije posve mi je strano. Ali ono što me interesira kod ovog lika i komada je propitkivanje tog licemjerstva kojim smo i mi danas vrlo grubo okruženi.
Bit će interesantno vidjeti da li danas susret s licemjernim Tartuffeom itko vidi kao kritiku društva u kojem je od nesposobnih budala, laži, manipulacija religijom i lažnim vrijednostima teško funkcionirati u skladu sa zdravim razumom. Treba li umjetnost pomoći traženju istina?
- Kod svih nas, ne samo glumaca, treba postojati odgovornost građenja samog sebe i spremnosti da postavimo neka pitanja i posumnjamo u ono što nam je nametnuto kao generalni stav. I to je način na koji i ja želim funkcionirati. Ne želim ništa uzimati zdravo za gotovo nego konstantno propitkivati i samoga sebe i sebe u svijetu u kojem živim i stvaram. A sve opet zbog odgovornosti prema nekom zbiljskom razumijevanju i boljitku društva u kojem živimo.
Repertoar HNK ove sezone komadi su koji provociraju neke aktualne teme iz prizme prošlih vremena koje potvrđuju da nažalost možda nismo baš bitno evoluirali ako su bolno aktualne teme od prije nekoliko stoljeća.