Izvedba nove drame Ivora Martinića u zagrebačkoj Gavelli, “Bojim se da se sada poznajemo”, potvrdila je: hrvatska je drama definitivno dobila pisca koji osjeća i umije oblikovati ženske likove. Oni su u naših dramatičara (a i dramatičarki) tradicionalno deficitarni. Ivor Martinić rođen je 1984. u Splitu i za tako, po današnjem mjerilu, mladoga čovjeka iskazuje neobičnu zrelost. I piše zapravo mnogo, pet njegovih drama dosad je inscenirano, a eto jedva je dohvatio tridesetu. Pisati drame mnogo je teže nego li prozu i nije pretjerano kazati: lakše je sastaviti tri solidna romana nego jednu dobru dramu.
Mladi redatelj
Upozorio sam na Martinićev talent da zađe u žensku dušu i psihologiju pišući još o njegovu komadu “Moj sin samo malo sporije hoda”, koji je praizveden u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Janusza Kice prije nešto manje od četiri godine. Mislio sam pritom i na njegov prethodni, mnogo poznatiji komad, “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, praizveden u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 2010. Sad je pak uzeo, pišući ovu dramu u sklopu projekta Europske kazališne konvencije Umijeće starenja, tri ženska lika i jedan muški. Taj muški služi ponajviše kao dijaloška mantinela svojima trima antagonisticama.
Austrijski redatelj Dominique Schnizer, također dosta mlad, rođen 1980. u Grazu, Martinićevu je dramu u sklopu ovoga projekta što ga financira Europska unija režirao i na njemačkome, postavivši je, lani u studenome, u javnom kazalištu Theater und Orchester Heidelberg, u prijevodu Renate Britvec, pod naslovom “Ich befuchte, jetzt kenen wir uns”.
Život srednje klase
Posrijedi je priča iz života srednje klase, o običnim ljudima, s običnim mislima, pa je dobro što nije razvučena. Naime, nema se što mnogo o njima kazati. Jedan mladić, siv i prazan, i tri u njega zaljubljene, izgubljene ženske duše, čine donekle nadrealan ljubavni četverokut u kojem se ne događa ništa posebno. Jedna je djevojka otišla, druga se pokušava vratiti a treća, najčudnija, poviruje iz susjedstva. Kompleksi djevojaka nisu zamišljeni da se prikazuju salonski, realistično, nego kao snovi, košmar u glavi muškoga protagonista.
Toga izgubljenog mladića bez svojstava, Fabijana, vrlo pasivnog, gotovo mutavog, nadahnuto igra mladi Filip Križan, koji je ovom ulogom definitivno potvrdio da se razvija u inteligentnog glumca. Režija dakle nudi povišeno raspoloženje, čudnovat mizanscen koji karikira ulaske i izlaske aktera u klasičnom salonskom komadu, pa se ovdje pojavljuju i kroz ormar, i kad je nemoguće da su tu. Jedino mjesto radnje Fabijanov je stan, a prva ga napušta, a nikako da ga napusti, Lisa, koju igra Ivana Bolanča, dosta konkretno i energično. Parira joj bivša Fabijanova djevojka, koja se pojavljuje iznenada, kao da preskače vrijeme potrebno da dozna što se događa, a igra je Natalija Đorđević, kao posesivnu, nesretnu, istodobno dominantu i nesigurnu ženicu.
Kič raglednice
Posve onkraj građanskoga prosjeka jest Irena, susjeda, čudakinja usamljena, koja prati i prisluškuje cijelo susjedstvo, a u Fabijana je očito i ona zaljubljena. Igra je početnica Irena Tereza Prpić, koja je iskoristila priliku da se nametne dosta sigurnim nastupom, živom energijom, bez imalo vidljive treme. Scenografiju i kostimografiju potpisuje Christin Treunert, također kao ironične replike nekakve građanske mode. Društveni kontekst jest otuđenost potrošačkog društva a koju simboliziraju verbalne kič razglednice Zagreba, kojemu se svi akteri dive kao najljepšem gradu na svijetu, premda bi eto Fabijan htio jednoga dana živjeti negdje drugdje, daleko. Problem je jedino što se on s mjesta pomaknuti neće nikad.