"Imali smo Metafiziku i profesor nam je objašnjavao da trokut ne postoji, da je to samo ljudska imaginacija, da postoji samo materijal od kojeg se trokut radi... Tada sam si rekao, OK, ovo nije za mene, ovo ne želim studirati... Isti dan sam otišao po ispisnicu i došao na konzultacije u Osijek," prisjetio se Matko Trnačić (24) prijelomnice u svome životu, dana u kojem je definitivno odlučio prestati ‘‘filozofirati‘‘ i okrenuti se onome što je, kako veli, oduvijek bilo njegovo zanimanje i poziv – glumi.
- A lijepo mi je to govorila moja mentorica Marijana Matoković, akademska glumica i lutkarica, kod koje sam u našem Gradskom kazalištu u Požegi, s primarnim ciljem da se oslobodim straha od javnosti, pohađao dramsku grupu kao gimnazijalac. No, Marijana je u meni vidjela ono što ja nisam i stalno mi je govorila da ću biti glumac, a meni je očito trebalo neko vrijeme da i sam to shvatim i da ta odluka u meni sazrije – priča nam Matko dok s oduševljenjem razgleda mnogo puta prije viđenu scenu i prostor HNK u Osijeku, gdje smo ga snimali i gdje se, kaže, uvijek prekrasno osjeća, jer je kazalište njegov prostor. No, vratimo se još malo u prošlost. Ovaj, danas 24-godišnji mladić i student 5. godine studija glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, prvo je po završetku Katoličke gimnazije s pravom javnosti u rodnoj Požegi upisao studij filozofije na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Mislio je da će to biti njegov životni put. Ali, kako su prolazili mjeseci tako je u njemu rastao poriv za kreacijom, za pokazivanjem sebe, predstavljanjem svoje nutrine i svog bića na jednoj drugoj razini, što s filozofijom nije imalo puno dodirnih točaka. Priča o predavanju s Metafizike bila je samo prekretnica u donošenju odluke koja se već neko vrijeme kuhala u njegovoj, kako sam kaže, raspršenoj glavi. Pomoglo je i druženje s prijateljima iz glumačkog svijeta, pa mu je tako i, ove godine diplomirana glumica i lutkarica, Anabela Zulić savjetovala da ode na prijemni na osječku Akademiju. I od tog trenutka Matko se prepustio umjetnosti, a filozofirati je nastavio s društvom na dugim kavama. Kada za to pronađe vremena u gustom i često napornom rasporedu studija glume.
- Uh, da. Tempo je stvarno težak. Često se zna dogoditi da smo na akademiji od 9 do 21, ali kada vidite i osjećate da sve što radite ima smisla, onda je lakše podnijeti sve napore – istaknuo je naš sugovornik, koji je pun pohvala na račun programa osječkog studija glume i njegovih profesora.
- Mislim da se nalazim na jednoj od najboljih akademija na našim prostorima, s vrhunskim profesorima i pedagozima, koji su uvijek spremni pomoći i praktički su nam kao roditelji. Ogromna stvar je što imamo i lutkarstvo, koje nevjerojatno doprinosi disciplini glumca. Pogotovo meni, koji sam jako raspršenog karaktera i to mi je pomoglo ga budem unutar svoga tijela, da malo ponekada šutim – reče Matko, dodajući kako mu se posebno sviđa što se na akademiji propagira zajedništvo.
- Primjerice, imamo vježbu u kojoj 45 minuta držimo ruke u zraku i ako jedan spusti, svi idemo ispočetka. Strašno se radi na tom nekom klasnom zajedništvu, na ansamblu, da ti je najslabija karika ujedno i najjača, nema glume ako niste svi na istom levelu, jer tada ne dišete zajedno. Nema mjesta egu i jako volim kod naše Akademije što nam daje potrebno samopouzdanje – istaknuo je mladi glumac, koji i prije stjecanja diplome, što ga čeka dogodine, već ima 12-13 kazališnih uloga.
- Radio sam dosta sa profesorima Josipom Novljakovićem, Robertom Raponjom i Anicom Tomić, na njihovim projektima, kao i sa akademskim glumicama Ružicom Maurus i Anabelom Zulić. Nas troje smo u Požegi izrežirali i glumili ‘‘Carevo novo ruho‘‘. U režiji profesora Raponje radio sam ‘‘Romancu o tri ljubavi‘‘ od Antuna Šoljana, zatim ‘‘Slučaj maturanta Wagnera‘‘ s profesorom Novljakovićem te ‘‘Sutra to možeš biti ti‘‘ s Anicom Tomić u Gradskom kazalištu u Virovitici. U ove četiri godine odradio sam 12-13 predstava i to je jako dobro – kazao je Matko, kojega smo upitali i koliko je do sada prošao audicija te kako se osjećao ako nije dobio ulogu.
- Imao sam sreće da sam sve uloge dobio praktički bez audicija, samo za jednu sam bio na audiciji. No, profesorica Tomić nas dosta uči da eventualno nedobijanje uloge ne shvaćamo tragično, jer to ne ovisi samo o našem talentu, nego često zna biti da naš fizikus ne paše uz neke druge, određene glumce i ja to uvijek imam na pameti – objašnjava naš sugovornik, koji će za glumu reći da je ljubav, ali i žrtva.
- Kada pođem od činjenice da svoju obitelj vidim jednom ili dva puta godišnje, a s obzirom da smo jako povezani i bliski, onda je jasno koliko se samo u tom segmentu žrtvujem. Nadalje, studenti glume nemaju baš tipičan studentski život, s izlascima, tulumima... Puno sam ih propustio, jer bi odlazak na njih značio da ću izgubiti sljedeći dan na akademiji, a meni je bitna svaka minuta rada i učenja. Tu je i puno dodatnog rada na sebi, puno čitam, pišem, crtam, razgibavam se, radim jogu... Moje studiranje zapravo traje i na Akademiji i izvan nje, u sobi, na ulici, u parku, gdje god se nađem – približava nam Matko svoj svijet u kojem kani još dugo ostati, bez obzira na potencijalne probleme.
- Generalno gledano situacija u glumi i kazalištu nije najbajnija i nije poticajna. No, spreman sam ići do kraja i stavio sam karijeru na prvo mjesto, jer to volim i mislim da ništa drugo ne mogu raditi u ovom životu. Također smatram to velikom prilikom da kažem nešto za sve ljude koji to nisu mogli ili ne mogu, da poručim nešto suvislo i pametno za sve te ljude koji sjede u publici i gledaju me. Mislim da je moja odgovornost da slušam publiku, da budem za njih, za tog malog čovjeka, kakav sam i sam – podijelio je ovaj mladić svoja razmišljanja istaknuvši kako mu je u svemu jako važna potpora obitelji.
- Velika smo obitelj. U užem smislu imam mamu, tatu i sestru, ali u širem smislu nas je jako puno i jako smo povezani, često imamo velika obiteljska okupljanja... Roditelji su podržali moju odluku da se prebacim na glumu, iako im je goruće pitanje bilo kako ću od toga živjeti, što se i sam ponekada zapitam, ali nikako me to nije moglo pokolebati. Velika su mi podrška, poticaj i motivacija – veli Matko, koji i sam želi biti poticaj i motivacija drugima oko sebe, osobito mladima. Često se, kaže, sjeti svoga djetinjstva i odrastanja koje opisuje kao ‘‘veliku igru i zabavu‘‘.
- Moja je generacija u svijet interneta, mobitela i društvenih mreža ušla negdje u 4., 5. razredu osnovne škole tako da sam do tada baš uživao u svim čarima igre i odrastanja uz prijatelje u ulici, imao sam klasično djetinjstvo, hodali smo bosi, valjali se u blatu, cijeli dan bismo se igrali vani i uvijek smo nešto glumili. Pravili smo svoje serije, crtali kuće po cesti sa rasporedom soba i namještajem, glumili stanare te kuće, u šumi radili bašče od lišća, sadili... Uvijek smo htjeli biti nešto drugo. I to je neki dokaz da je gluma moj poziv, a danas kroz njega želim dati doprinos društvu oko sebe na svoj način – kazao je 24-godišnjak, koji nas je iznenadio podatkom da ne koristi društvene mreže, iako je svjestan da bi mu to moglo pripomoći karijeri.
- Imam averziju prema njima zbog pretjerane i lake dostupnosti nekorisnog i neodgojnog sadržaja. Na njima svi mogu biti popularni, svi imaju pravo nešto reći, što je sa stajališta demokratičnosti u redu, ali sve je to postalo problematično i nimalo mi se ne sviđa smjer u kojem se to razvija. Čak se pomalo i bojim za svoju profesiju, da smo je nekako uspjeli srozati na niže grane, da nas se mijenja sa influencerima, tiktokerima, youtuberima... Uz dužno poštovanje svima njima, mislim da svatko mora znati svoje mjesto u poslu kojim se bavi. Ako sam se ja školovao za glumca, netko za pjevača..., što jedan youtuber ima raditi na tom mjestu!? No, to je samo moje mišljenje – objašnjava mladi glumac te dodaje kako je nužno više progovarati o destruktivnoj ulozi društvenih mreža, osobito kod djece i mladih.
- Predstava ‘‘Sutra to možeš biti ti‘‘ je upravo o cyberbullingu, gdje dvije curice pretuku treću do neprepoznatljivosti zato što je popularnija od njih na TikToku. I onda ja tu želim biti netko koga barem jedno dijete iz publike, a kojemu sam prirastao i privukao ga svojim nastupom, neće naći na društvenim mrežama, pa da možda kaže, eto vidiš ako on nema profil na društvenoj mreži, ne trebam ga ni ja imati. Da se razumijemo, one mogu biti korisne, teško je bez njih živjeti, ali svaki jang ima svoj jin, kao i jin svoj jang – poručio je Matko, kojemu je trenutno kazalište prioritet.
- Sa filmom i televizijom sam imao jako malo doticaja i to je potpuno drugačije od kazališta. U kazalištu moraš konstantno tijekom par sati predstave držati koncentraciju, cijelo vrijeme biti fokusiran, jer publika mora svaki put dobiti istog Matka. U filmu je to drugačije, gubi se kontinuitet glume kao takve i zato mi je kazalište izazovnije i prirodnije. Naravno, ne bih odbio dobru filmsku ili televizijsku ulogu, jer bi mi to bio veliki izazov, a ja volim izazove, jako sam ambiciozan. Možda si nekada i previše stavim na tanjur, ali uspijem sve sažvakati – smije se ovaj mladić, koji ipak misli da će moći živjeti od glume, koju je na jednom castingu htio upisati i pod hobi, jer je tako i krenulo, a kako drugih hobija zbog obaveza nema može se reći da mu je gluma i posao i hobi. Ono malo slobodnog vremena koje mu se ukaže voli potrošiti i na gledanje filmova i serija i to najviše na laptopu "jer onda mogu zaustavljati, analizirati, studirati..., a ako odem u kino onda su to ova manja, gradska kina poput osječke Uranije, ne volim ova mainstream kina." Kaže da je "sažvakao Sluškinjine priče" i smatra da "glumci ne mogu imati konstruktivnu kritiku ako ne gledaju što drugi rade i na domaćoj i na svjetskoj sceni."
- Zato nastojim maksimalno sve pratiti, biti u toku. Volim nekada pogledati i najveći holivudski trash da budem i ja normalna osoba – nasmijao se Matko koji najviše voli slušati filmsku glazbu, "Hansa Zimmera i druge dramske umjetnike na notama." Voli modu, vidjeti dobar komad odjeće, čak i ako nije na njemu, a obožava dugotrajna ispijanja kava i filozofiranje na tim kavama. Dvije najdraže predstave su mu Kralj Rikard III. u Gavelli i Kauboji u Exitu, "različite predstave, ali žanrovi koje obožavam. Inače mi je fizikus skloniji komediji i zato su mi Kauboji predstava koja me uvijek obori. Kada vidim što rade na sceni, samo molim Boga da i ja jednom budem poput njih." Sam bi, pak, ako to ikada bude radio volio režirati Noru, jer mu je Ibsenovo remek-djelo apsolutni broj jedan na polici s knjigama, pa ju je pročitao više od 10 puta "i svaki put nađem nešto novo." Na naše pitanje s kojim bi se glumcem volio naći na sceni, nije želio nikoga izdvojiti "jer strašno poštujem svakog kolegu koji stane na scenu, i mlađeg i starijeg."
- Jako me rastuži i razljuti kada netko kaže da nešto nije dobro, da ne valja, da je grozno... Grozim se od same pomisli da netko za nekoga kaže da je grozan i to teško podnosim, jer smatram da nitko nije grozan i da u svakome možeš naći nešto što je dobro. Ja uvijek i u svemu tražim nešto dobro. Nemam neke glumačke idole ili ideale, ali puno je ljudi s kojima bih volio raditi. Imamo glumce na kojima nam svijet može zavidjeti i stvarno je puno njih s kojima bih se volio naći na sceni. Na žalost, nije mi se ispunila životna želja da glumim uz Mustafu Nadarevića, kojeg sam obožavao, ali i jer jako volim bosanski humor – rekao je Matko, kojega smo za kraj upitali i što mu je do sada gluma donijela.
- Puno benefita. Kroz predstave sam shvatio da samo rad može donijeti kvalitetnu i dugačku karijeru, a studiranje na Akademiji mi je pomoglo u otkrivanju puno stvari o životu, ali i samome sebi. Koliko ti je sretan, kvalitetan i prosperitetan život toliko ti je dobra i prosperitetna gluma. Ti se školuješ da dobiješ dobru tehniku, alate, ali na kraju krajeva gluma se dogodi ili ne dogodi, a publika to jako dobro osjeti. U naletu sam emocija, strasti, ne žalim što sam tu gdje jesam, to je moj izbor i želim ovdje dugo trajati.
