Teško je raditi teatar bez fizičkog kontakta. Zapravo, teatar bez fizičkog kontakta je nezamisliv. Upravo ta neposrednost i blizina, kako glumaca, tako i publike s nama, srž je teatra, njegova postojanja” - govori mi Iva Jerković, mlada glumica zagrebačkog HNK, u pauzi između dva čina Murakamijevog “Kafke na žalu”, čija se premijera, konačno, održala prije dva dana.
Kažem konačno jer je virus covid-19 na sve moguće načine postavio brane performativnoj umjetnosti. “Bili smo hrabri, ali oprezni”, nastavlja Iva, i doista jesu, jer, kad sam pitala Ivicu Buljana, redatelja ove fantazmagorične predstave, u kojoj se spaja najbolje od njegove osobne, hrvatskoj publici sad već dobro poznate estetike, pomalo sirove, okrutne, uvijek na barikadama spremne da pokaže da je ružno i lijepo, da je i bizarno dio nas, i Murakamijeve poetike, koja je vrlo srodna Ivičinoj redateljskoj duši, jesu li išta mijenjali u predstavi od prve probe do izvedbe, baš zbog konstantno mijenjajućih preporuka kako živjeti prema epidemiološkoj situaciji.
“Htio sam da se na van uopće ne primijeti da sam išta mijenjao u predstavi, iako, dakako, jesam. Moje su sve predstave više fizičke, i baš sam za vrijeme premijere, preksinoć, gledajući ih, pomislio kako sam možda samo na početku karijere bio ovako oprezan s glumcima. Tada sam to kao mladi redatelj radio iz respekta prema veličinama s kojima sam radio, prema Ani Karić i Dunji Vejzović, a sada, i svjesno i podsvjesno, zbog tog virusa. Moj seks nikad nije stiliziran kao što je ovdje, nikad nije u takvim slikama i tako nježan i oprezan, ali, kako je umjetnost velikodušna, taj mi je pristup odmah dao jednu novi dimenziju priče i otvorio neka nova vrata.
Hrabri i oprezni glumci
Predstava je postala meditativnija, i u glavni plan su izašli likovi poput Despotovog Nakate, koji možda ne bi djelovao kao glavni junak da sam imao priliku za narativ koji me kod Kafke isprva zanimao, a to je to tinejdžersko otkrivanje svijeta. Sada je to predstava o izgubljenim prilikama, ali je svejedno prekrasna. Što se strahova tiče, mislim da je odgovornost bila više na mladima da paze na starije, zapravo, da se ispravim, na nas starije. (smijeh) Molili smo ih da se druže s nama, a ne s drugim ljudima. (smijeh) Naravno, to je do kraja nemoguće izvesti, ali bilo je dirljivo vidjeti te mlade ljude, glumce iz ansambla, kako izlaze nakon predstave, u onu čitavu gužvu kod HNK, i druže se s nama sa strane. Bili smo kao neka trupa, ali to je bio jedini način da zaštitimo starije i preživimo”. Pitam ga je l’ se ikad u ovom procesu bojao da će se, kao u dječjoj igri “paper covers rock”, pokazati da je virus jači od kazališta. “Ne. U mojoj predstavi koja trenutno igra u Ljubljani sinoć je na sceni gost bio ruski umjetnik Davidčenko, koji propituje covid kroz umjetnost tako da jede šišmiše. To jest ekstremno, ali je dokaz da umjetnost uvijek ima odgovor.” Prva predstava koju sam uslijed epidemije, a nakon otvaranja kazališta, gledala bila je “Monovid” Anice Tomić i Jelene Kovačić u ZeKaEmu.
Velik dio strukture te predstave bila je upravo briga za glumce, i za publiku: publika se u malim skupinama, naravno, sa zaštitnim maskama na licima, rotirala po kazalištu, a glumaca je u gotovo svakoj slici bilo malo, jedan ili par njih. Iako je u pitanju bio sedmi mjesec, što je zapravo prvi tren u kojem se kazalište usudilo ponovno živjeti, ipak su se u dvorani Istra okupili glumci, polugoli i znojni, divlji, ekstatični od ljubavi prema ponovnom pojavljivanju na sceni. Nije mi tada, moram biti iskrena, dok sam u dvorani u kojoj sam većinom sjedila zajedno sa stotinama drugih ljudi, sjedila s drugih devet, odvojena sjedalima, gušeći se pod maskom bez zraka, palo na pamet koliko glumci moraju biti, kao što kaže Iva, i hrabri i oprezni. Naprosto sam očekivala od njih da su hrabri, jer je umjetnost uvijek hrabra, i, jer znam da bi njihove duše umrle ionako bez toga da se izražavaju o situaciji koja nas je sve snašla, i u kojoj se svi nekako, kako-tako, snalazimo, a volimo ju nazivati novom normalom. Tek sam kasnije, gledajući predivnog Dadu Ćosića kao golog i osamljenog anđela na krovu zgrade zagrebačkog kazališta mladih, dobacila do propitivanja budućnosti izvedbene umjetnosti, posebno kad ona nije skup tekstova pisan baš za situaciju covida i o covidu.
Ljubavne scene
Kako će se postavljati, uvjetno rečeno, klasični tekstovi, u kojima se dosta toga vrti po standardnoj osi, eros i tanatos, što mora, koliko god redatelj bio maštovit, značiti i dodire, i poljupce, i zagrljaje, i dijeljenje znoja, sline, pa gdje neće dijeljenje tih slavnih aerosola koje stalno spominjemo, a vidimo ih kao opasne, toksične čestice zraka koje ispuštamo kada govorimo, pa i dišemo. Aerosoli su ozbiljno letjeli zrakom na “Murakamiju”, na čiju sam generalnu probu došla pribranija, ne toliko više uplašena covidom, ali ipak pod maskom, ne bih li zaštitila glumce i ekipu predstave, jer, ne mogu ni zamisliti što se može dogoditi ako je samo jedan pozitivan na covid. “Ako netko bude pozitivan, jednostavno, nema predstave. Znala sam to od prvog trenutka, i odlučila sam da ću rotirati ansamble baleta, drame i opera tako da nikada nisu zajedno na istom mjestu i u isto vrijeme. Prema tome, ako me virus prisili da zatvorim dramu, igrat će opera. Odluka na razini kazališta je da nema susreta unutar scene, u smislu, nema kafića, nema kantina. Nismo ništa od toga otvorili da bismo spriječili socijalne susrete. Držala sam motivacijske govore umjetnicima, molila ih da kontroliraju svoj privatni život maksimalno.” Umjetnost je i iznad toga, pitam? Iznad privatnog? “Nije o tome riječ. Stvar je u tome da, ako se zatvorimo još jednom, ali ne zbog karantene, nego zbog nečije bolesti, mi ćemo izgubiti i ovo malo publike koju smijemo pustiti u kazalište. A onda ćemo izgubiti i naš posao.” Pitam glumce vjeruju li jedni drugima, ili propituju socijalne živote partnera s kojima imaju ljubavnu scenu.
Tuga zbog poluprazne dvorane
Misle li o tome tko je bio prije scene s kim, mogu li se zaraziti svaki put kad se popnu na scenu. “Partnerima vjerujem”, kaže mi Iva koja ima ljubavnu scenu s Matijom Čigirom, “povjerenje je i inače u kazalištu jako bitna stvar, osnova svake dobre scene, filma, bez obzira na pandemiju, i to je jedan od razloga zašto sam zaljubljena u glumu. Da, tu treba u ovoj situaciji imati hrabrosti. Nisam imala neki poseban strah jer sam mlada i zdrava, pa si umišljam da bih dobro prošla i da se zarazim, ali, skidam kapu starijim kolegama za koje znam da im nije bilo svejedno. Igrati pod maskama u kazalištu naprosto nema smisla. Išli smo na sve ili ništa. Imali smo neke mjere opreza na razini institucije, ali zapravo smo pozvani na osobnu odgovornost prema cijelom timu. Moramo se maksimalno paziti, ne izlaziti po klubovima, biti u velikim društvima i slično. Iskreno, veći mi je šok bio prva izvedba s publikom pod maskama. Prorijeđeno gledalište pod maskama zaista je bio šok. Daješ sto posto od sebe, a veliki dio toga upije prazan prostor… “ Iako bi predstava izgledala drugačije da se nije dogodila pandemija, kao što kaže redatelj, bila bi sličnija Gus Van Santu, s puno više dodira, ima ih i u ovoj verziji. Tessa Litvan i Igor Kovač, kojem je pandemija obilježila prelazak iz Gavelle u HNK, ipak imaju scenu seksa, tijekom koje su u klinču koji bi ih sasvim sigurno mogao zaraziti.
“Nisam se previše bojala. Imala sam osjećaj da smo svi privatno prilično odgovorni. Naravno, nakon lockdowna bila je tu određena doza anksioznosti kad sam se našla među toliko ljudi, ali i to je brzo nestalo. Što se tiče promjena u predstavi, razmišljalo se o tome, ali na kraju je samo prešlo u šalu jer nismo mogli zamisliti kako bi takva scena mogla biti odigrana s distancom, a da ne ispadne smiješno. The new now, što ćemo. Poštujemo sve mjere koje možemo, i svi pazimo i ograničavamo kontakte kad nismo u kazalištu. Ne osjećam se hrabro zbog toga što radimo. Osjećam olakšanje što uopće možemo raditi.” Ali, ipak su hrabri. I dok me Alma Prica na probi upozorava da si “ne diram lice”, u onom jednom trenutku kad sam na sigurnosti distance sklonila masku da bismo vidjeli tko je uljez u mraku gledališta, pomislim kako su sigurno na putu do kazališta morali dezinficirati ruke, nositi maske, mjeriti temperature prilikom ulaska u teatar, a onda stati na scenu. Dragan Despot je, tvrdi, strah od pandemije iskoristio kao dodatni zamašnjak kreaciji uloge. “Fizički sam nastojao ne govoriti replike izravno u partnere. Upozoravali smo se da ne govorimo izravno jedni u druge, da pazimo na to kako plasiramo zrak, doslovno. Ta vrsta restrikcije za umjetnost je ogroman paradoks, jer umjetnost ne trpi distance bilo kakve vrste. Distanca i zadrška je u suprotnosti sa svim kazališnim zakonima. Nama je nužno potrebna neposrednost, i fluidnost. Ma ne samo nama, svoj umjetnosti. Imao sam sreću u nesreći da je moja uloga dopuštala tu jednu vrstu autizma na sceni. Matiji i Almi, koji igraju par u neposrednosti pronalaska srodnih duša, bilo je puno teže”, kaže mi nacionalni prvak skromno, i zabrinuto za uloge koje slijede. “Neću ih sve moći skrivati u anksioznosti i zatvorenosti.” Nekad će morati viknuti u partnera. No, uvijek je u radu na predstavi isto, strah te mori sve dok glumac ne poleti. Nakon toga, strah nestaje.