Zagrebačko dječje kazalište Trešnja pokrenulo je, u suradnji s umjetničkom organizacijom THEATRE, dobrodošao projekt, Četvrtak u Trešnji, večernju scenu za mlade autore, pisce, redatelje i ostale kreativce.
Led je probila premijera teksta Valentine Galijatović “Kod Peregrinovih” u režiji Paola Tišljarića. Riječ je o je svega 25 kartica teksta što ga je ispisala prije nekoliko godina, još praktički kao tinejdžerica, i tekst joj je, eto, uspio kao dramska skica o neistini jednog braka između zapostavljene umjetnice te imućnog dosadnjakovića. U nekim prizorima razvija se, rekao bih, točan razgovor između više likova. Zbilja dovoljno za početak jedne spisateljske karijere...
Paolo Tišljarić također je premlad da bismo procijenili njegov redateljski domet. Potpisao je dosad desetak uglavnom studentskih i malenih režija, u skromnim uvjetima. Pogledao sam, uz ovu, još dvije ozbiljnije producirane: “Nove pustolovine Don Quijotea” Tarika Alija, što ih je postavio u pokusnoj dvorani zagrebačkog HNK, i monodramu “Špiro, geste i grimase”, u izvedbi doajena našeg glumišta Špire Guberine, u foajeru iste kuće. Po svemu sudeći, ni on nije promašio profesiju. Veći kompliment zasad mu nije potreban.
K režiji ga priklanja očit talent za rad s ljudima (već je okupio stalnu artističku ekipu), inteligencija (prihvaća kritike), ambicija (promišljeno je tvrdoglav) i spremnost da uči (asistira najboljim našim redateljima). Vidjet ćemo, s vremenom, i koliko je hrabar…
Još, dakako, ne zna kamo bi se uputio i još mu se čini da je teatar prije svega niz lijepih slika i dobro ugođenih tonova, a ne, makar skrivena, pukotina, neočekivan rizik, propast, fizička doslovnost, opasnost za dušu i tijelo.
Isto tako ne shvaća još najozbiljnije da se priča neće ispričati sama i da takozvana atmosfera ne čini predstavu. Tako je i ovu lijepu, početničku dramu samo još dodatno umio blagim tonovima, tako da je nekako odviše snovita (primjećujem utjecaj Janusza Kice, kojem je nedavno asistirao). Pa ako se u toj dobro ugođenoj atmosferi, u štimungu žutih svjetala i pod koprenom krasnoga glasa sopranistice Ive Mihelić, i glumci aranžiraju kao, prije svega, dobro ugođeni glasovi, ta bi se cijela priredba mogla dati kao radiodrama. Jer kad bih sklopio oči, ništa se ne bi promijenilo.
Scena Vanje Magić jest gotovo prazna, estetizirana svjetlom, nenametljiva, ista od početka do kraja i dovoljno je aktere slušati. I pritom ne budi to slušanje loš dojam, naprotiv!
Igraju iskusni i mladi glumci. Dosadnog Peregrina precizno notira, bez mnogo muke, Luka Dragić, sjetnu, ali inatljivu Peregrinu nešto manje suzdržano igra Ivana Boban, a među mlađima odličan je Silvio Mumelaš, mladić zanimljive pojave i već gotovo posve kalibriranog i usidrenoga glasa. I pred njim je, nadam se, lijepa karijera...