S Mani Gotovac, umjetničkom ravnateljicom Drame Dubrovačkih ljetnih igara, teatrologinjom i književnicom razgovarali smo o ovogodišnjem Dramskom programu Igara. Ona trenutno po Hrvatskoj predstavlja svoj roman “Snebivaš me”, i definira dramski program Igara.
O čemu ste se upravo u Pragu dogovorili s dirigentom, skladateljem, redateljem i jednim od današnjih najvećih svjetskih tenora, Joséom Curom?
- Cura je umjetnik u nekom starinskom, renesansnom smislu. To vidite čim mu pogledate ruke. I način kako ih pokreće. Nema mistifikacije. U razgovoru je, sjećam se iz Rijeke i Zagreba, jednostavan, iskren, duhovit. S nekima u mojoj zemlji ponekad imam osjećaj da sjedim pored brončanog spomenika koji će se sručiti po meni u cijeloj svojoj bahatosti. Osobito zato što sam, Bože moj, ženska, dakle, kratke pameti. Sada je Cura i umjetnički ravnatelj Simfonijskog orkestra u Smetana Hallu.
Prve večeri, nakon njegova koncerta, nisam otišla Maestru na dogovoreni razgovor. Šepala sam Pragom, s tim svojim nesretnim lumbagom, koji nisam uspjela ostaviti kod kuće. Šetala sam, hej, ulicama grada kulture. Na svakom koraku knjige, kavane, portreti Kafke, Kundere, Dvoržaka, ili jedan od 150 praških Divadla, tj. prepunih kazališta. Umjetnost Art nouveaua se ne urušava, nego se restaurira. A i moj lumbago se primirio.“On je samo metafora...” šapuće mi Susan Sontag. Drugog dana sastala sam se s Curom. On će pod Tarbukovim ravnanjem na gala koncertu pjevati arije iz “Othella”. Na Otvorenju José Cura će pjevati i dirigirati. Meni otvorenje našeg najstarijeg festivala nije isprazno. Naprotiv. To je ono što u poeziji zovemo “incipit”, što daje intonaciju cijelom događaju...
Ovog je ljeta vaš Dramski program neusporedivo manje eksplozivan no lani, s Houellebecqom. Cenzura, autocenzura?
- Cenzura? Cenzura i ja? Pa čemu onda ostarjeti, ako ne možeš kršiti pravila? Ako starost u čemu donosi prednost, to je u slobodi da radite ono što mislite.
“Kršenje” se baš ne vidi iz programa?
- Program su za sada naslovi. Primjerice, moj roman “Snebivaš me” ima sjajnu naslovnicu, ali tko zapravo zna što je unutra. Nitko ne može na temelju naslova slutiti kakva će na kraju biti predstava.
No, počinje se naslovima, čujmo.
- Vama su “nimalo eksplozivni”. Zar vam nije eksplozivno što će se prvi put na sceni u Hrvatskoj pojaviti, (a niti u svijetu nije puno bolje) novele iz “Dvanaest hodočasnika” Gabriela Garcije Márqueza? On je u svijetu lani, prije nego je umro, proglašen najvećim piscem stoljeća. Ili: nije vam eksplozivan jedan suvremen, ne kažem aktualan, nego suvremen pogled na “Othella”, koji se posljednjih godina najviše igra od svih piščevih djela? Niste pomislili zašto? Koji to Bog ili vrag tu leži? Zar u ovim vremenima ne osjećate nostalgiju za nevinošću dubrovačke “Kafetarije”? I za glumačkim gosparima kao što su Miše Martinović i Izet Hajdarhodžić, koji su je proslavili? A ovog će se ljeta igrati na sredini Straduna. Nije li danas cijeli Stradun zapravo kafetarija? Dolaze i dvije različite “Antigone”: jedna, prema Sofoklovoj tragediji, s Brijuna. Kreont je Rade Šerbedžija. I, najnovija verzija, iz 2013. argentinskih autora Jazmín Sequeire i Luciana Delprata.
Domaći autori?
- Spomenula sam “Kafetariju”...
Goldonijevu.
- Jest, napisao je “Bothegu de caffe” 1750. godine. Ali našu “Kafetariju” preveo je i prepjevao Frane Čale. Toliko ju je utopio u dubrovački jezik, likove Grada, boje, mirise, da je ona i dubrovačka komedija.
Tomislav Radić režirao ju je 1978. Sad će režirati Vinko Brešan. Zašto?
- “Mirise, zlato i tamjan” Slobodana Novaka igrali su u Brešanovoj režiji više od desetljeća u moru na Kantridi, na Riječkim ljetnim noćima. Brešanov je suradnik ovdje Mate Matišić. Glumci su, Vinko i ja znamo, adut predstave, ove osobito, baš zato što nemamo cijelu podjelu. Sretna sam što je Nataša Janjić Balarina i Nataša Dorčić Lukrecija. Bit će to drukčija “Kafetarija”. Nova. Svi će nekadašnji akteri biti u našim sjećanjima. Unatoč tome Gradom će brujati: “Sjećaš se ti one stare ‘Kafetarije’, ovo je čisto s.....e”. Zovem to “nostalgijom za mladošću”.
Milana Vuković Runjić napisala je prema istinitom događaju iz K unk K priču “Maksimilijan i Carlota na Lokrumu”. U Kneževu dvoru bit će večer posvećena Mati Matišiću, velikom i živom hrvatskom dramatičaru. Od predstava igrat će se Vojnovićeva “Dubrovačka trilogija” u vrijeme kada su kruzeri, prema njegovim davnim predskazanjima, već osvojili Grad. Lani se pratila s urnebesnim interesom, prepunim gledalištem i žestokim pro et contra”. Nije li taj dijalog među gledateljima i pravi teatar?
Ali “Elementarnih čestica” neće biti.
- Ne u Dubrovniku. Ali igrat će se od Crne Gore do Italije i dalje. Slučaj oko “Čestica” lani bio je farsa. Politikantstvo, štetno koliko umjetnosti toliko i životu.
Premijera “Othella” o 400. obljetnici Shakespeareove smrti središnji je događaj Ljeta. Bi li vas vaš učitelj Kosta Spaić pitao: pourquoi o ljubomori danas, draga Mani?
- Iz prve bih mu rekla: Pa i Vi ste, Kosta, izabrali “Othella” za Lovrijenac. Veličanstvena predstava. Ali ni vi, ni ljubomora, nisu stvarni razlog mog izbora, nego pojava bezdušnih manipulatora koji nam se uvlače pod kožu, u žile, i uništavaju život. Kao i ljubavnicima Othellu i Desdemoni.
Znači, ove godine se bavimo Jagom. Tko su naši manipulatori?
- Ložnica je u “Othellu” središnji prostor zbivanja. Ne kao postelja, nego kao mjesto gdje se doslovce - loži. Othello i Desdemona u tom su kavezu zato što su osobe, i zato što se vole, od početka okuženi Manipulatorom. On patološki želi apsolutnu vlast. Ništa drugo. Zna da se danas ništa ne postiže izravnim ubojstvima. Nije on Richard lll, gori je. Kod Jaga je sve laž. Laž koja sve opčinjava, omamljuje. Svi mu vjeruju, čak i Othello. Njegova je moć zavođenja neizmjerna. Nema sličnog lika u dramskoj književnosti. To je muški ego koji se masno bavi tijelima dvoje zaljubljenih, da bi preko njihove postelje osvojio vlast. Prodro je u djevičansko tijelo Desdemone, i u ruke istine raskošnog Othella. Jago ubija Desdemonu, ne Othello. Ubija sve što mu je na putu. Ali ne svojom rukom, ruke su mu bijele poput snijega.
Takvi su slučajevi pošast našeg vremena. Teško se detektiraju, čak i nakon počinjenja zločina. Posvuda: u biznisu, politici, obitelji, svim spolovima, svim nacijama. Za kazalište je to nalog vremena. Satima sam razgovarala s redateljicom Ivicom Boban. Uskoro je predložila točnu podjelu za Othella i Desdemonu, Dragana Despota i Anju Đurinović. Jago? E, pa neću vam već sada sve otkriti.
Nismo li ipak u klišejima? Osim projekta “Pisci na Igrama”, premijerne predstave su “repertoarne”?
- Točno. To jest kliše. Igra se Shakespeare, “Kafetarija”, grčki klasici, Vojnović - repertoar koji postoji od kada postoje i Igre. To je moj izbor. Zašto? Zašto ja, koja cijeli život zastupam istraživački teatar? Želim to zato što se u Dubrovniku može ponajviše istraživati upravo u klišejima. “Mi nismo klišeji”, kaže moja unuka Brina, “baš zato što smo klišeji.”