Jòlanda je dokaz da je živ. Jer što? Georgij Paro mrzi kad ga nazovu “legendom”. To je za njega isto što i mrtav. Ali ja, koja sam uvijek mislila da se Jòlanda izgovara Jolànda, kad sam 1991. u Parovim “Zastavama” čula kako Pero Kvrgić izgovara Jòlanda, nikad to neću zaboraviti. Ta predstava i taj redatelj ne mogu biti mrtvi.
A danas, malo kazalište, mala predstava za velikana hrvatskog teatra: prije nekoliko dana premijerno je u Teatru Knap izvedena predstava “Koltovi generala Pattona”, Škrabalova travestija, u režiji Georgija Para. Uz Parovo ime već se sto godina, a i još će sto, lijepi nekoliko grandioznih predstava: “Kolumbo”, “Život Eduarda II., kralja Engleske”, “Zastave”, “Aretej”, “Glembajevi”, “Vježbanje života”, “Berenikina kosa”, “Glorija”, “Banket u Blitvi”, a možda i više od toga činjenica da je bio intendant HNK, glavne državne kazališne kuće od 1992. do 2002. godine. Za suroga tuđmanizma tamo je prošao sito i rešeto, napadan sa svih strana, ali bome i nedodirljiv.
Koja je bila najbolja predstava za vrijeme vaše intendanture?
- Bilo je puno dobrih. I loših. Volio sam jako ono što je radio Steven Kent, kojeg sam zvao iz Amerike, “Tramvaj zvan čežnja” s Almom Pricom u glavnoj ulozi, i “Smrt trgovačkog putnika“ s Mustafom Nadarevićem. U pravo vrijeme prave stvari. Već se naziralo zašto se trgovački putnik ubio, ekonomske neprilike i nesigurnost života u “Tramvaju zvanom čežnja”.
O nesigurnosti života u kapitalizmu vi ste morali mnogo znati, jer ste dugo bili u Americi kao profesor i režiser.
- A što sam trebao, trčati uokolo i vikati da je kapitalizam zlo?
Ne tako doslovno, vi ste gospodin u zreloj dobi. Ali imali ste za to cijelo kazališe, mogli ste i krvavije zagrepsti.
- Kad smo kod novca, hoćete da vam kažem koliku sam penziju zaradio u Americi? A proveo sam tamo pet, šest godina sve skupa, možda i više, tijekom 40 godina. 228 dolara! Oko tisuću i pol kuna. Skoro kao kod nas. To sam uredno prijavio pa plaćam i porez.
No, imate i hrvatsku penziju?
- Imam. Moji glumci u Americi govorili su mi da se neke predstave rade “to pay the bills”. Mi tad nismo ni znali što to znači, računi su u socijalizmu bili zanemarivi. A danas mi i u Hrvatskoj neki glumci kažu da su u nekoj predstavi - “to pay the bills”.
Ovo što sad radite, evo “Koltovi generala Pattona”, “Francekova tetka” ljetos na Opatovini... to je sigurno strast, nije “to pay the bills”.
- Pitajte i nekog drugog, ali to je “to pay the bills”. Ne znam kako su drugi režiseri plaćeni, radim u manjim kazalištima, iz zadovoljstva i “to pay the bills”, što nije mala stvar. I zovu me.
Sreća vaša.
- Je. Cijeloga života imao sam sreću da se nisam morao nuditi. Zvali su me. I danas. Kad me najavljuju, napišu “legenda”. To me užasava. Prošlo svršeno vrijeme. Zato volim raditi komedije, jer komedija se mora ovog časa dogoditi. Ako to u spoju s publikom ne funkcionira, niš’ od predstave. Nema ni nje, ni legende. Volim taj rizik. Težak žanr, ali pokazuje jeste li još živi.
Nova predstava je komedija o “negativnim crtama hrvatskog mentaliteta”. Kakve su to privilegije? Zar nisu negativne crte mentaliteta pravedno raspoređene po svijetu?
- Jesu, ali to nitko neće za sebe reći, moraš je ipak pronaći. Najnegativnija crta hrvatskog mentaliteta je podijeljenost, nepomirljiva, na lijeve i desne, potreba trajnog svađalaštva, podvala, kombinatorike - kako jedno drugom pomoći da ne-dobro žive.
A ja, recimo, moram deklinirati vaše prezime kako su za sebe, usuprot pravopisu i drugim Hrvatima, izborili Dubrovčani! A vi čak niste ni rođeni u Hrvatskoj, nego u Čačku.
- Ne znam kako bi se trebalo deklinirati, ono je očito talijanskog porijekla, jer u 16. stoljeću, to znamo jer je zapisano u crkvenim knjigama, prvi Paro, Giuseppe Paro, došao je na Pag iz Cattolice na drugoj strani Jadrana. A što je bio nitko ne zna, trgovac ili gusar...
S naušnicom u uhu, uzbudljivo...
- Ali uzbuđenje ide dalje, on je oženio nezakonitu kćer brata Pažanina Bartola Kašića. Kad kažem nezakonitu kćer, mislim na to da su oni svi bili svećenici, naravno. I kuća u vlasništvu obitelji, jedna od nastarijih u Pagu, ima grb Bartola Kašića. Groblje je puno Para.
Otac vam je bio u vojsci kraljevske Jugoslavije, odatle nevoljni Čačak.
- Kao hrvatski nastrojenog mladog nadobudnog oficira Pažanina, njega i njemu slične slali su na istočnu granicu. U Kikindi je upoznao moju majku, rusku emigrantkinju, zvala se Anna Zwezdin. Imala je pet godina kad je izbila revolucija. Njezin otac je bio kozački oficir u Nikolajevskoj guberniji. Neprestano su se selili. Nakon 1917. došla je preko zapadnog dijela Kavkaza. Ukrcali su se u Feodosiji na Krimu, išli na grčki Lemnos i kao izbjeglice završili u Nišu. Govorio sam prije ruski nego hrvatski.
Počeo je 2. svjetski rat, a vaš otac još u jugoslavenskoj uniformi.
- Uniformi kapetana druge klase. Imao sam sedam godina i kad nas je zatekao rat, oca su Nijemci zarobili, ali on se deklarirao kao Hrvat i jedan njemački podoficir sproveo nas je do Zemuna i pustio. Počelo je epsko putovanje do Karlovca gdje je moj otac išao u vojnu školu, jer je poznavao ljude, i to mu je bila jedina šansa ga se negdje smjesti. Što pješke, što vlakom, što zaprežnim kolima danima smo putovali, uz dramatične epizode poput jedne o kojoj nisam nikad pričao.
Pa, evo.
- Bili smo u uglu marvenog vagona, s dva cekera, pravi izbjeglice, a otac još u uniformi. Bilo je to u Sremskoj Mitrovici gdje je bio sabirni logor koji sam u pozadini vidio kad su se otvorila vrata, a nahrupili ljudi u crnom, sa svastikom na rukavu. To su bili tzv. Kulturbundovci. Vlast još nije postojala, to su bili domaći ljudi koji su prvi pristali uz Nijemce. Putnike u uniformama odmah su skidali s vlaka. S njima je bio jedan njemački oficir i kad je vidio moje roditelje i mene, u dobi njegova sina kako se ispostavilo, pogladio me po kosi, zaklonio nas leđima, udaljio one koji su krenuli po nas... Ne možeš to zaboraviti, jer da nije bilo toga, otac bi završio u logoru.
Došli ste u Karlovac, gdje ste 70-ih postali jednim od četvorice “Krležinih dečki iz Karlovca”, bili ste to Lasić, Slavko Goldstein, Vaništa i vi. Svaki na svoj način, jako ste se približili Krleži.
- Jesmo, slučajno, nismo mi gradili neku strategiju približavanja Krleži. Mi smo se međusobno jako zbližili i do danas smo svi prijatelji. Karlovac mi nije rodni grad, ali sam nekako najbliži tome da kažem da sam Karlovčanin. Tamo sam završio pučku školu, gimnaziju, igrao košarku za Željezničar u prvoj ligi, a to su formativne godine. Navraćao sam i kao student, imam jedan sentimentalan odnos.
Moja prijateljica iz Karlovca kaže da će napisati pomalo autobiografsku knjigu o autobiografijama koje su gotovo svi slavni Karlovčani napisali, kao fragmente ili knjige. I to je slučajnost?
- Karlovac, osim što ima četiri rijeke, stvarno ima i neki identitet. Imao je. Sad, ne znam. Imao je priču, čaroliju, izvanrednu gimnaziju, slavne đake. Da ne govorim o Tesli. Sjajni hrvatski slikari bili su profesori, Šestić, Postružnik, Restek... Tako da je to bio kulturni milje koji je mogao mlade ljude zainteresirati. A i karlovačko kazalište, koje je do ukinuća 60-ih godina vodio otac Slavka Mihalića, Stjepan, bilo je stjecište mladih, razgovarali smo o predstavama, bio je to živi grad. Danas je živ na neki drugi način, Dani piva recimo... ne, ne, legitimno je to, isto je neko druženje, ali osobno tu ne pripadam. I kazalište, sa Srećkom Šestanom na čelu, diže se iz pepela, postaje priznato.
Vaša biografija je dosta poznata, ne moramo više...
- Što, nije gotov intervju, još?
Još malo. Koncentrirajmo se se na dvije-tri stvari. Grandiozne “Zastave” su izišle u pravi čas, 1991. godine.
- Da su izišle 1885., kad sam ih počeo nuditi, a nekoliko sam godina na njima radio, ne bi imale taj efekt. Koji put morate imati sreću. I predstava je izišla u najužarenije vrijeme, kad su se lomili svjetovi.
Ne razumijem, nije Krleža bio nepoželjan. Zašto su vas odbijali?
- Bojali su se troškova. Honorara Ani Karić, Relji Bašiću, Peri Kvrgiću koji nisu bili iz ZKM, kao ni Ljuba Tadić. Za Renea Medvešeka, koji je bio mladi Emerički, ne znam. Pa zahtjevni dekor, Bourekov, na gornjoj etaži je bilo groblje, a na donjoj mjesto radnje, među crnim kockama na crnom podu, koje su bile složene u obliku Hrvatske. Na kraju predstave ogromne zastave su padale, redom, austrougarska, pa Kraljevine SHS, pa jugoslavenska, i golema crvena sa zvijezdom i srpom i čekićem. Snažan je to bio efekt... i čeka se nova zastava na groblju. U jednim novinama pisalo je da je to prva postkomunistička predstava u Hrvatskoj. Što god to značilo, ali bila je.
I Tuđman je bio na predstavi.
- Je, došao mi je neki njegov “izaslanik”, pozvao me da dođem za njegov stol pa smo bili za stolom on, Pavletić, Ljuba Tadić, Pero Kvrgić, ja... U jednom trenutku Tuđman upita - koje je prvo polje na hrvatskom grbu na zastavi Srba, Hrvata i Slovenaca? Nisam znao pa sam pitao Boureka - pojma nije imao, ali je išao pogledati. “Znao sam, znao sam da je crveno, a oni meni govore da je bijelo!” uzviknuo je na kraju Tuđman.
Nakon intervjua s Ljubom Tadićem imala sam čast prošetati s njim Teslinom, ali neki krakati lik iskočio je pred Tadića, nadnio se nad njega, urlikao buu buu buu, ljudi su se ukočili. Nestao je kako je i došao, možda je to bio happening, ali rezignacija na Tadićevu licu...
- Ljuba je bio rezigniran, to je točno, ali na prvih pedesetak predstava redovno je dolazio. Nakon balvan revolucije više nije, naprosto nije mogao doputovati, a ja sam, znajući da ga u njegovoj ulozi nitko ne može zamijeniti, tu scenu izbacio. Zastave su igrale nekoliko godina, uvijek pred punim gledalištem. Kad je je bombardiran Dubrovnik, Ljuba me nazvao i rekao - Žorže, ja u ovome ne sudelujem. Jedino on. To treba poštovati.
A vi ste, do 90-ih, i u Hrvatskoj, Dubrovniku posebno, i u Americi radili avangardne, nekonvencionalne predstave, izmišljali ambijentalno kazalište s “Kolumbom” na Lokrumu, gurali naprijed, istraživali... Onda ste 1992. postali intendant HNK, a iza vas stoji vrhovni poglavar i šef HDZ-a.
- Kako to mislite, vrhovni poglavar? Ne stoji vrhovni poglavar. Otkud vam ta ideja?
Familija Tuđman je uvijek petljala oko tog mjesta, to je notorno, postavila je barem jednog intendanta, tj. intendanticu, ako ne i vas. A vi ste doživjeli gadne napade.
- To je bilo političko mjesto par excellence, i danas je, iako mislim da se danas malo situacija smirila, možda možemo reći hvala bogu, politici kazalište više nije zanimljivo, kao što joj ni kultura nije zanimljiva. Preko kulture se ne postiže tako reći ništa u karijerama političara, a sve vrijeme je bilo drukčije. To je državno kazalište, mjesto državnog protokola, to ga izdvaja od svih drugih. A Tuđman je dolazio na predstave u vrijeme kad je bio disident, skrivao se u ložama da ga ne vide, kad se nije ni pomišljalo da će postati to što je postao. Volio je glumce, poznavao ih. Ja sam imao protokolarne dužnosti prema predsjedniku države, i to je to. Budalaštine, krajnje budalaštine su se pričale, da on određuje repertoar, ili Ruža Pospiš-Baldani. Što god. Nisam bio član HDZ-a. U jednoj situaciji, kad su se i neki ljudi upisivali u HDZ, on je sjedio vis a vis meni...
A to je bilo u Samoboru, poslije gostovanja splitskog HNK, bili su i Šušak, Vrdoljak, Sanader, Šarinić. Pa, i do tamo je trebalo dospjeti.
- Nije me Tuđman pitao, nego netko drugi, da se potpišem, ja sam rekao da ne mogu, da ne mogu biti poslušan nekoj stranačkoj stezi ili vlasti. Nasmijao se. Ostao sam dalje intendant. Sve u vezi s njegovim upravljanjem kazalištem su mitovi.
A puno se...
- O svemu se puno, pa šta? Kad nije istina.
U vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata postavili ste Gundulićeva “Osmana”. To je bila vaša odluka?
- Da. To je moja najnapadanija predstava, i jedna od boljih.
Bolje su vam uspjele “Zastave” ili “Osman”?
- To su dvije različite predstave.
Jedna bolja, jedna lošija?
- Ne, ne... to ja ne mogu reći. Ono što je mene privuklo “Osmanu” - to je jedan spjev o srazu između Istoka i Zapada, s jedne je strane imao Turke, s druge Poljake, kršćane za neprijatelje. Osman je turski mladi vladar, neprijatelj kršćanima, kojeg na kraju sami Turci svrgnu, jer nije uspio. Međutim, Gundulić mu daje sve svoje razumijevanje, ne da ga opravdava, ali daje mu jednu ljudsku dimenziju u svemu tome, izvlači ga kao protagonista za kojega se ne može reći da je “ni pozitivan ni negativan”. Dileme hrvatsko-bošnjačkog rata direktno su se prenosile na predstavu, ali ja sam s velikim poštovanjem pristupio kulturi tog “neprijatelja”...
Kao da ste disident, a niste.
- Ne, nisam bio disident, ali pozicija svakog intelektualca mora biti da ne krene u jednom smjeru, nego da ima i human odnos prema onom drugom.
Slabo se sjećam predstave, za razliku od “Zastava”. Iako, bila je prikazana u sklopu dosta važnog književnog skupa, čini mi se PEN-a, ali evo, nisam sigurna. Bio je i Finkielkraut.
- E, pa na tom je skupu i napravljena atmosfera protiv te predstave. Ne bih u to ulazio ovog časa. Tamo je to bilo proglašeno državnom predstavom, zato što je Berber upotrijebio neko zlato, naravno lažno, za dekor.
E, zlata se sjećam, ali mislim da nije zbog toga proglašena “državnom”. Gdje je sad ta Berberova grandiozna scenografija?
- Znate što se događa sa scenografijama nakon izigranih predstava - rashoduju se. Daske koje se još mogu iskoristiti iskoriste se, ostalo se baci. U ovom slučaju tražio sam tročlanu komisiju iz Mimare, da procijeni te panoe, to su vodootporni akrili na vodootpornom šperu koje je on vlastoručno slikao. Oni su ih procijenili, nisam siguran, na nekoliko stotina tisuća maraka. I to je sve upisano i složeno na spremištu HNK, to je jedno blago koje ne može propasti.
Kažete da je Berber panoe besplatno radio.
- Besplatno. On je bio u Sarajevu, a to ljeto smo se oko svega dogovorili u Dubrovniku. Kad je Sarajevo već bilo pod opsadom, on se s familijom dogurao do Zagreba i ostao do smrti u njemu.
Rođeni ste 1934., imate neki pregled nad tim “kratkim” 20. stoljećem i evo vas i u 21. Jeste li zadovoljni onim što ste napravili? Htjeli biste još što?
- Kažem vam, već dugo radim “to pay the bills”, nisam nikad zbrajao svoje poslove, ali moram reći - ono što stvarno volim - raditi s piscima. Imao sam golemu sreću da sam radio s Krležom, Rankom Marinkovićem, Marijanom Matkovićem, Fadilom Hadžićem, sada s Ninom Škrabeom. Da zajedno lociramo predstavu, da je učinimo živom. Taj spoj literature i glumaca uvijek me zanimao, da autorov, moj, i po mogućnosti svoj svjetonazor glumci na osviješten način prenesu publici. Tako ja shvaćam režiju. To je ono što sam možda napravio.
Krleža, bio je težak?
- Neee, šarmantan, duhovit. On je i duhovit pisac, kad ga ponovno čitam, koji put se glasno smijem. Kad sam mu morao ispričati kako će se u “Kolumbu” ploviti brodom oko Lokruma, on gleda, gleda... pa kaže, Paro, to je vaš cirkus, ne moj, ajmo nešto drugo pričati.
Kako vam je pala na pamet ta plovidba oko Lokruma u reži Krležina “Kolumba”?
- Iz strukture samog teksta. Naime, kreće se na putovanje da bi se našla nova zemlja, a svi samo misle kako da se u njoj obogate i vrate što prije još bogatiji i još korumpiraniji. Jedino Kolumbo ima ideju da se plovi do zvijezda pa ga razapnu jer im to nije ni na kraj pameti. Dakle, to je jedna dramaturgija koja je naoko kružna, ideš, pa se vratiš na isto mjesto, i onda iz tog kruga izleti tangenta kad admirala raspnu na jarbol. Grafički sam to vidio. A onda sam to prenio u prostor.