PISAC I PODUZETNIK

Miro Gavran: 2 milijuna ljudi gledalo je moje predstave

Berislava Picek / CROPIX

On je poduzetnik i umjetnik, propovjednik i zabavljač, prijestupnik i moralizator. Miro Gavran je pisac kakav se u Hrvatskoj rijetko rađa

ZAGREB - Nitko nije prorok u svom selu, pa tako ni Miro Gavran. Morao je otići iz Gornje Trnave čak u Trnavu da bi se dokazao. Tako bi se u dosjetku mogla sažeti biografija najplodnijeg hrvatskog dramatičara i proznog pisca te jedinog koji je doista stekao, što se kaže, svjetsku slavu, i kojemu je danas, eto, u Trnavi, nastarijem slovačkom gradu (gdje je studirao Juraj Habdelić), posvećen cijeli festival, Gavranfest.

Miro Gavran rodio se dakle 1961. u prilično zabitom zaseoku Gornja Trnava , na obroncima Psunja, desetak kilometara od Nove Gradiške. Roditelji su mu bili učitelji i cijelo je djetinjstvo proveo u školskoj zgradi. Prvu je kazališnu predstavu vidio u petnaestoj godini života, u Novoj Gradiški, gdje je krenuo u srednju školu, “Čarugu” Ivana Kušana u produkciji Teatra u gostima i režiji Tomislava Radića.

Pisati je počeo sa šesnaest i otad praktički nije stao. Prvo je zapisao nekoliko priča i mnogo ideja na razne papiriće.

Otad pa do danas, kako je više puta izjavio, on bilježi na takve papiriće nepregledno mnoštvo misli koje mu naviru pa, nakon određenog razdoblja uzdržavanja, uzme najpogodnije i splete od njih dramski tekst, dječju priču ili roman za odrasle. Isprva je pisao rukom, obično za kuhinjskim stolom, zatim bi rukopis još jednom prepisao i potom ga je nosio da se pretipka i lektorira. Tako je pisao osamdesetih i devedesetih, kad su nastala njegova najbolja djela.

Mlad i ambiciozan

Već dakle odlučan u nakani da će postati pisac, kao srednjoškolac u Novoj Gradiški, čuo je da se osnovao studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i odmah se počeo spremati za prijamni ispit. Mali provincijalac putovao je vlakom jednom tjedno u Zagreb na predstave. Nakon povratka, duboko u noći, na željezničkoj bi ga stanici dočekivao otac u fići i vozio doma, u selo.

Na Akademiji je odmah profitirao. Nisu ga ponijele čari života u velikom gradu. Strogo odgojen, bio je od prvog dana ozbiljan, marljiv, skroman, promoćuran. Kad je pisanje kazališnih komada posrijedi, odmah je demonstrirao urođeni talent da zamisli jednostavne likove koje priručno oboji nekim zvučnim osobnim imenom, ili karakteristikom “čovjeka iz naroda”, i da ih potom ugura u dinamičnu osnovnu dramsku situaciju iz koje se, po shemi, može izvesti plastična fabula.

Kao predodređen za uspjeh, svoju prvu premijeru doživio je kao 22-godišnjak, u Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella. Damir Mađerić režirao je njegov prvijenac, studentski rad, “Kreontovu Antigonu”, a glumili su Anja Šovagović i Drago Meštrović. Drama je polučila uspjeh, gotovo odmah je zapažena izvan granica Hrvatske i poslije dvije godine izvedena je u SNG-u Maribor, a poslije pet u Nizozemskoj.

Najbolji komad

Potom je napisao “Noć Bogova” (1986.), svojevrsnu satiru o odnosu političara i umjetnika, gdje je prvi put demonstrirao strategiju da bez pardona uzima za likove svojih drama povijesne osobe o čijim se biografijama onako kampanjski informirao. U “Noći bogova” to su ni manje ni više nego Moliere i francuski kralj Louis XIV. U njegovoj sljedećoj drami, “Ljubavi Georgea Washingtona” (1988.), to su udovica prvog američkog predsjednika, Martha, i njegova ljubavnica, Sylvia Carver, koja suprugu posjećuje mjesec dana nakon što je predsjednik umro.

Napisan za samo dva glumca, to je do danas možda najbolje napisan Gavranov komad. Praizveden je u Teatru &td, a igrale su Branka Cvitković , udovicu, i Mladena Dervenkar Gavran, ljubavnicu. Iste godine Gavran je napisao nešto slabiju dramu “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”, a rudnik s “celebrityjima”, nastavio je crpsti sve do danas, obradivši, među ostalima, Shakespearea, kraljicu Elizabetu, Hitlera, Freuda, caricu Mariju Tereziju te, najnovije, Gretu Garbo.

Gavranovih četrdesetak komada, ni sam točno ne zna koliko ih je proizveo i u koliko varijanti, ugrubo ćemo podijeliti u tri skupine. Prvu čine navedene povijesne drame i komedije, drugu malograđanske komedije i satire iz suvremenog života, a treću alegorične metadrame te monodrame-etide, svojevrsno “kazalište o kazalištu”.

Najpoznatije Gavaranove malograđanske komedije jesu “Muž moje žene” (1991.), “Sve o ženama” (2000.) i “Sve o muškarcima” (2006.), a malograđanske satire i politički komadi “Kako ubiti predjednika” (2004.), “Vozači za sva vremena” (2006.). Ta dva komada toliko su naivno napisana da ih mirne duše možemo svrstati u trash.

Treću skupinu čine ponajbolji Gavranovi komadi (uz “Ljubavi Georgea Washingtona”): “Kad umire glumac” (1995.), “Zaboravi Hollywood” (1996.). U tu skupinu spadaju i monodrame koje je Miro Gavran napisao za svoju suprugu, glumicu Mladenu Dervenkar Gavran, “Hotel Babylon” (2002.), u kojoj igra zavedenu slovačku turistkinju, ali u jedanaest različitih uloga, te “Najluđa predstava na svijetu” (2009.), u kojoj igra dvanaest različitih uloga, pa i muških. Naime, bez obzira na transparentan sadržaj, ti su tekstovi samo izlika za glumačku demonstraciju.

Svoju suprugu Miro Gavran upoznao je potkraj osamdesetih kad je postao upravitelj Teatra &td, koji nikad nije bio samostalan teatar, nego tek sekcija unutar Studentskog centra, o čijoj sudbini odlučuju posve nekazališni ljudi.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISAKNOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Najnovije