Još 1935. američki pisac Sinclair Lewis objavio je roman u kojem upozorava da bi na izborima iduće godine na vlast u SAD-u mogao doći opasni populist, zapravo fašist, po uzoru na Hitlera. Sinclairov lik sirov je tip koji ima fobiju od Meksikanaca i obećava da će Ameriku ponovno učiniti velikom, pa se roman “It Can’t Happen Here” (“To se ovdje ne može dogoditi”) lani našao na Amazonovoj listi najprodavanijih knjiga, osamdeset i jednu godinu nakon prvog izdanja. S jezivom bijelom naslovnicom, preko koje prolazi bodljikava žica.
Kao da slijede mračno proročanstvo iz romana Sinclaira Lewisa, američki birači su 8. studenoga prošle godine izabrali Donalda Trumpa za predsjednika. Dok je Trump tek hitao k vrhu, “It Cann’t Happen Here” postavljena je prije godinu dana ponovno u američkom kazalištu, prvo u Berkeleyju u Kaliforniji, a onda širom SAD-a. Ovih je dana uspješnu premijeru imala u berlinskom Deutsches Theateru, u režiji Christophera Rüpinga (1985), kazališnog redatelja koji je dvije godine biran za najveću njemačku redateljsku nadu. Da, vjerovali ste da je to nemoguće. A onda se dogodilo. I sada živimo u svijetu Donalda Trumpa, nikad svjesniji nepredvidljivosti i krhkosti provizorija u kojem živimo.
Sinclair Lewis, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, bio je zabrinut da će teška ekonomska kriza nakon sloma burze 1929. na vlast i u njegovoj zemlji dovesti fašista. Milijuni bez posla preživljavaju zahvaljujući pučkim kuhinjama. Na valu bijesa i nemoći, u romanu dotadašnji predsjednik Franklin Roosevelt gubi izbore od dojučerašnjeg autsajdera Buzza Windripa. Njegove pristaše nose slogane poput: “Mi smo na socijali, želimo ponovo postati ljudska bića. Želimo Buzza!” Poput Trumpa, karizmatični Buzz također se predstavlja kao predstavnik običnih ljudi, izigranih od elite, obećavajući da će vratiti dostojanstvo bijeloj radničkoj klasi, ugroženoj od Crnaca i Židova. Pardon, od Muslimana i Meksikanaca.
Slon u staklarnici
Ne slučajno, Buzz izlazi u javnost sa sirovim ispadima, poput slona u staklarnici, poput… Donalda Trumpa. Neotesanim istupom, ne brinući se što društvo smatra pristojnim i prikladnim, šalje preciznu poruku onima dolje: ja sam jedan od vas.
Distopija na djelu. Buzz je pobijedio na izborima, zaratio s Meksikom, političke protivnike poslao u koncentracijske logore, ukinuo prava žena i manjina. To se ne može dogoditi u Americi, ne kod nas, smatrala je većina. Osim Doremusa Jessupa, novinara i izdavača malih novina u Vermontu. Novinar pokušava nemoguće, zaustaviti tragediju koja se sprema.
“Izađite na ulice, što ste učinili da zaustavite desni ekstremizam?” viče Camill Jammal na gledatelje na početku berlinske predstave dok su još upaljena sva svjetla. Jammal u predstavi u Deutsches Theateru igra novinara Jessupa. Upozorava gledatelje da su direktno odgovorni za to što se dogodilo: predstava je premijeru imala 20. rujna, nekoliko dana prije izbora na kojima je krajnje desna Alternativa za Njemačku osvojila 13 posto glasova. To je prvi put od kraja Drugog svjetskog rata da su neonacisti ušli u Bundestag.
Nakon prvog potresa stvari se ovih dana u Njemačkoj vraćaju u ravnotežu, dogovara se nova koalicija koja će osigurati četvrti mandat kancelarki Angeli Merkel. Predstava Christophera Rüpinga upozorava da stvari mogu postati samo još gore. Čim je došao na vlast, Buzz Windrip proglašava Kongres savjetodavnim tijelom, a Vrhovni sud postaje igračka u njegovim rukama, onako kako je to nedavno uredio Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj, bez obzira na prosvjede Europske komisije. Svatko će imati osnovnu plaću od 1450 eura mjesečno (nitko više neće morati raditi!), ukinuti će sve kredite, a banke će prijeći u državno vlasništvo, obećavao je Buzz u kampanji. A kad je došao na vlast, prva mu je stvar bila obračunati se s protivnicima. Kad jednom uspostaviš režim straha, ne treba ti ništa više od šutljive većine. Tako opstaje fašizam.
Hrabra novinarka
Sinclair Lewis znao je o tome više od prosječnog Amerikanca, s obzirom na to da je je njegova druga supruga bila novinarka Dorothy Thompson. Ona je od kraja dvadesetih bila dopisnica New York Posta iz Berlina, napravila je intervju s Hitlerom 1931., prije nego što će ovaj doći na vlast. O tome je 1932. objavila knjigu “I saw Hitler!” (Vidjela sam Hitlera!). Ona je bila prva novinarka koju su nacističke vlasti izgnale iz zemlje 1934. godine.
Mračni roman Sinclaira Lewisa snažno je odjeknuo i prodao se u 320.000 primjeraka. Roosevelt je 1936. pobijedio s uvjerljivih 60 posto glasova.
U berlinskoj predstavi Felix Goeser izvanredan je kao Buzz Windrip, fantastično prikazuje evoluciju populista u maničnog tiranina, pokazujući kako neograničena moć pervertira u ludilo. Redatelj puno koristi izvrsnu muziku svog stalnog suradnika Christopha Harta, Matze Pröllochs (član benda Me and My Drummer) čudo radi s bubnjevima, uživo. Toliko je strašno da stvar možemo završiti i pjevanjem, zaključuje redatelj. Nećete se moći vaditi da niste znali, nećete se moći pravdati da ništa niste mogli učiniti, jer jeste, ali ste pritiskali dlanove na oči, praveći se da sve to nije vaša stvar. Već je kasno, nema tu više puno prostora za filozofiranje. Pa stvar završava pitanjem koje je postavio Boris Dežulović u romanu “Christkind”: Biste li ga ubili? Prije nego što sve bude prekasno.
Čim ga izaberu, Buzz Windrip uspostavlja sustav totalne kontrole vlasti. Koristi se odredima dobrovoljaca i milicijom koja progoni protivnike i ostatku pučanstva utjeruje strah u kosti, osiguravajući mu tihu poslušnost.
Pokret otpora
Sinclairov roman drama je novinara Doremusa Jessupa koji očajava što nije učinio sve što je mogao dok se još mogla zaustaviti katastrofa. “Jednog diktatora poput Windripa ne možete poraziti demokratskim sredstvima. Moraš si zaprljati ruke”, izgovara Sissy, novinarova kći. Jessup završava u Buzzovu logoru - i Hitler je među prvima sredio kritičke novinare: urednik Münchner Neueste Nachrichten, prethodnika današnjeg Süddeutsche Zeitunga, ubijen je u Dachauu u noći dugih noževa 1934., godinu dana od dolaska nacista na vlast.
Sinclairov novinar Jessup odlazi u podzemlje, priključuje se pokretu otpora, ali sad je već daleko prekasno. On je taj koji je odgovoran za uspon fašizma, zaključuje povjesničar Beverly Gage u tekstu u New York Timesu posvećenom frapantnoj sličnosti literature stare osamdeset godina i onoga što danas proživljavamo. Inzistirajući na novinarovoj krivnji, pisac inzistira na odgovornosti liberalne Amerike. New Yorker priču čita kao poruku o važnosti slobodnih medija za očuvanje demokracije. Berlinska izvedba odgovornost vraća svima, na savjest svakom građaninu.