Kada je mala grupa entuzijasta prije deset godine odlučila osnovati Teatar Poco Loco, drukčije kazalište za djecu i mlade koje predstave izvodi tamo gdje kazališnog prostora nema, imali su velike snove, ali su ih i ostvarili. Iako su prvu godinu radili volonterski, danas gotovo da nema kutka u Hrvatskoj gdje nisu igrali, a od početka rujna pomakli su se još jednu stepenicu - imaju svoj prostor u centru Zagreba, na adresi Hebrangova 36. Da ne bi bilo zabune, kažu nam iz kazališta, nitko im ga nije dao nego ga sami iznajmljuju. Ovdje sad imaju probe, radionice, skladište i ured. Vlastiti izvedbeni prostor i dalje nemaju, ali im i ne treba. To je ostavljeno za sljedeću fazu jer idemo korak po korak, kaže nam idejna začetnica kazališta, redateljica Renata Carola Gatica.
Rođena je u Cordobi, u Argentini, gdje je studirala na kazališnom odsjeku Filozofskog fakulteta. Osnivačica je kazališne kompanije ‘La Piaf‘, gdje je deset godina djelovala kao redateljica s više od petnaest režija i brojnim gostovanjima na festivalima Latinske Amerike. S tom kompanijom je 2000. godine otvorila kulturni centar ‘SalaK‘, u kojemu je tri godine radila kao umjetnička ravnateljica te podučavala kazališnoj umjetnosti djecu, tinejdžere i odrasle. Onda ju je ljubav dovela i zadržala u Zagrebu gdje je nastavila svoju misiju.
"Mi smo putujuće kazalište. Neke naše predstave su u koprodukciji s drugim kazalištem, a 70 posto našeg repertoara se izvodi na Centru mladih Ribnjak gdje smo dio Rezidencije Ribnjak. Izazovno je, ali Teatar Poco Loco je kao obitelj, treba puno ljubavi, strpljenja, a imamo i problema. Nama je ono još jedan član obitelji i uzima puno prostora u našim životima", kaže nam dok njezin suprug, glumac Dean Krivačić, i kolegice Zrinka Kušević, Maja Katić i Dunja Fajdić, to potvrđuju.
Prvu godinu su širili svoju ideju, a cijena karte za predstave je bila simbolična.
"Tadašnji ravnatelj Centra mladih Ribnjak rekao nam je da nemaju para, ali imaju prostor. Mi smo rekli ‘ajmo vidjeti što možemo s tim što imamo.‘ Radili smo prvu priču iz sada poznatog ciklusa ‘Priča mi se priča‘, Šumu Striborovu. Rekli smo prijateljima i oni su proširili glas svojim prijateljima. Kad je došao dan predstave pogledali smo kroz prozor, a ispred ulaza je bio red. Bili smo u čudu. I otad nam publika dolazi", prisjeća se Maja. Ima nešto u njihovoj glazbi, ritmu, bogatoj vizualnosti.
"Mi čučnemo umjesto da djeca gledaju u nas prema gore. Gledamo ih u oči. Nemamo četvrti zid, publika je kraj nas. Neki skinu cipele, slušaju priču ležećki", govori Dunja Fajdić.
Kreirali su kroz godine svoj zajednički jezik s publikom, naučili su ih kako da sudjeluju. Neki su odrasli s njima.
Još se smiju kad se sjete svojeg prvog nastupa u vrtiću. Na repertoaru je bila priča Tri praščića, a publika su bile bebe od godinu dana.
"Nismo došli ni do polovice, a svi su zaspali. Jedan se naslonio na drugoga. Imali smo najtišeg vuka ikada, da ih ne probudi", smije se glumica.
"To je nama bio kompliment jer su se tako opustili", napominje Renata i dodaje da je iza svega puno rada, ali i ljubavi, što publika to prepoznaje. Drago nam je pisati tekst i režirati predstavu, ali nam je manje drago računovodstvo, organizacija, rasporedi. Svi radimo i na drugim projektima, u drugim kazalištima. Htjeli smo temeljiti svoje kazalište na slobodi svakog izvođača, da svatko radi što želi i može. Podržavamo se i izvan ovih okvira", objašnjava nam Renata.
Repertoar im se kroz godine mijenjao i po njihovim klincima koji su im prva i ciljana publika.
"Teško je jer nemamo radno vrijeme. Radimo vikendima, blagdanima, uz to imamo djecu. Moja djeca Vika i Ilija žive u kazalištu. Stariji ima 12 i s nama je od početka. Bio je svake nedjelje na predstavi i može se nazvati dijelom ansambla", priča uz osmijeh Maja Katić.
Zadnjih nekoliko godina im je puno lakše jer imaju jednu zaposlenu osobu, svoju izvršnu producenticu Dunju Vuković koja se bavi organizacijom, prodajom, PR-om, natječajima... I dalje je to posao za više odjela, no puno je lakše od kad su ekipirani.
"Evo od ove godine s nama je i Ivor Popović, student anglistike i francuskog jezika, šef tehnike i prevoditelj. Uvijek mora biti neki multitasking. Tako i mi - svi smo primarno umjetnici, ali se bavimo i ostalim poslovima za koje u velikim kazalištima postoje zasebni odjeli i više radnih mjesta", pojašnjava nam Maja.
Zrinka Kušević, publici poznata i kao Ziz je glumica (i pjevačica) i jedna od osnivačica Teatra Poco Loco. Ziz već godinama vodi dramske radionice s djecom, a i sama je, kaže bila mali dramolomac, sve dok nije postala dovoljno velika da ih sama i vodi. U međuvremenu je diplomirala ruski i poljski jezik misleći da će ipak biti profesorica egzotičnih jezika, ali smatra da mora raditi samo ono što najviše voli, a to je glumiti u kazalištu, zabavljati se s djecom, puno puno pjevati i plesati i obožavati svaki kreativni trenutak koji prepozna.
Producentica Dunja Vuković pridružila im se prije nekoliko godina i unatoč nesigurnosti uz koju je vezano nezavisno kazalište, nikad se ne bi vratila na institucionalna scenu.
"Ovdje je ustvari puno lakše jer radimo ono što želimo i okruženi smo ljudima s kojima dijelimo iste vrijednosti. Privilegirani smo slobodom i nevjerojatnim susretom publike i umjetnosti jer dječja publika je posebna, a njihovi odrasli posebno zahvalni kad prepozna pravu stvar", govori Dunja.
Sada pokreću novi, poseban ciklus pod nazivom ‘Bolje da o tome (ne) razgovaramo‘, u kojem će uz svaku predstavu na temu tabua biti i razgovor nakon nje. Sudionici razgovora su stručnjaci iz kazališta, psihologije, pedagogije, socijalne pedagogije i obrazovanja.
Od 18. do 22.9. u zagrebačkom Centru kulture na Peščenici, popularnom Knapu, otvorit će teme koje se tiču veće djece i mladih od viših razreda osnovne škole pa do srednjoškolske dobi. Radi se o gorućim i aktualnim temama, koje se javno još uvijek rijetko spominju.
Zato su one tabu ili kako stoji u nazivu ciklusa – bolje da o njima (ne) razgovaramo. Vršnjačko nasilje i navijačke skupine, bolne obiteljske priče, kruti i okrutni školski sustav, pa čak i pitanje istospolne ljubavi, sve to su teme o kojima s djecom i mladima pričamo unutar svoja četiri zida ili pojedinačno, ako uopće pričamo.
Svake večeri publiku čeka druga predstava i novi razgovor, a cilj je ukazati na nove smjerove u razvoju kazališne publike te senzibilizirati odrasle za predstave o važnim temama za djecu i mlade, koje njih najviše zanimaju, a školski sustav ne bira.
"Ciklus dolazi iz frustracije. Naime, mi ovisimo o prodaji karata roditeljima i nastavnicima. Puno razmišljamo o tome na što je publika spremna, ali i odrasli koji su ti koji biraju naše predstave za djecu i mlade imaju svoje želje. Neki naši naslovi koji obrađuju teške teme ne donose toliko publike, ali mi smatramo da su važni. U repertoaru imamo poznate naslovi, lektirne i ležerne teme koje će dovesti publiku, ali kao umjetnici imamo potrebu pružiti nešto više. Znamo da karte neće planuti, ali mislimo da takvo kazalište mora biti dostupno", kaže Renata.
Razgovori nakon predstava bit će prenošeni uživo putem društvenih mreža te će kasnije biti dostupni u formi podcasta.
U ponedjeljak 18.9. ciklus otvara scensko čitanje buduće predstave Teatra Poco Loco ‘Mali Ogar‘. Zanimljivo, najnovijem članu Poco Loca, Ivoru, ovo je prvi prijevod dramskog teksta za predstavu.
Idućeg dana na repertoaru je ‘Gideonov čvor‘ u produkciji Teatra Fort Forno, režiji Roberta Raponje te izvedbi Katice Šubarić i Matee Bublić. Predstava otvara pitanje školskog sustava, odgovornosti i slobode, pojmovima koji, čini se, u Hrvatskoj rijetko kada imaju veze jedan s drugim. Ova predstava nosi oznaku 15+ i u njoj se vrte teme samoubojstva i nasilja. U srijedu i petak su na programu "I Cyrano i djevojčica" redatelja Guillerma Balda u izvedbi Pokolokica Maje Katić i Zrinke Kušević i "Huligan" Paška Vukasovića (produkcija Kazalište Mala scena) koji izvodi Matija Šakoronja. Cyriano govori o novom prijateljstvu i iznenadnoj ljubavi, a Huligan o navijaštvu i mladima koji traže prostor za kanaliziranje svoje neizmjerne energije i toliko potreban osjećaj pripadanja", kažu organizatori.
Ekipa Teatra Poco Loco svjesna je da kazalište teško konkurira ekranima i nije brzo kao Tik Tok, ali i zato uvijek razmišljaju kako se približiti svojoj publici.
Tako su u pandemiji izašli van i nastupali su na otvorenome jer online predstave su bile sve ono kako oni ne žele raditi.
"Kazalište mora otvoriti prostor komunikacije izvođača sa publikom. Publike s publikom. Ovo nije film i igrica, mi smo svi živi i improvizacija je važna.
Obrazovni sustav bi trebao kazalište prepoznati kao prostor u kojem se može lakše govoriti o tabu temama. Učitelji bi to trebali sve više koristiti. Mi želimo da publika razmišlja", navodi Renata, koja smatra da su neke predstave bitne za razvoj djece i sustav bi trebao osigurati da one budu besplatne.
"Kultura ne smije biti za elitu, kad kazalište bude samo za one koji mogu platiti, mi smo gotovi", zaključuje.