“Kad ti se ne diže, onda jebeš cijeli svijet, a carevima se više neće dići”, tako zdravorazumski genezu zla i rata sažima Oskar koji, sudeći mu po biografiji, znade o čemu priča.
Maloljetnog su ga mobilizirali 1914., kasnije je zaglavio u ruskom zarobljeništvu, a kući se potom, u Kraljevinu SHS, vratio zadojen idejama Oktobarske revolucije. Četrnaesta se obrnula i postala četrdeset i prva, a pola stoljeća kasnije opet se ratovalo Balkanom. O tome govori u izdanju Frakture upravo objavljena drama Igora Štiksa “Brašno u venama”. Lani su je postavili u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru, u režiji Borisa Liješevića.
“Pišem o tome što znači kad se u nekoj obitelji, poslije dvadeset godina, pri ponovnom susretu, otvori prošlost, u trenutku kad najmlađi u obitelji svojima postavi ključno pitanje: ‘Tko ste vi?’. Pitanje je to na koje trebaju odgovoriti likovi iz moje drame, ali i svi mi. Jer, tko smo to mi uistinu, kako objasniti djeci kako smo se našli tu gdje jesmo, zašto smo ovakvi kakvi jesmo, jesmo li mogli biti bolji i hoćemo li moći biti bolji”, govori autor.
Metafora težine
Može li nas poznavanje vlastite prošlosti, spremnost na kopanje i introspekciju, zaštititi od trauma budućnosti? “To se pitanje ne odnosi samo na pojedinca i obitelj, nego na cijela društva. Imamo problem sa sintagmom ‘suočavanje s prošlošću’, jer ona počiva na naivnoj ideji da, iznesete li činjenice o prošlosti, sve će se razriješiti samo od sebe. Društva u zemljama bivše Jugoslavije suočena su s time da činjenice politički nemaju nužno takvu važnost, da se u politici svaka činjenica može učiniti irelevantnom. Negiraju se dokumentirani zločini, čak se i slave, što pokazuje koliko su činjenice slabe, koliko ih je moguće politički izokrenuti, obezvrijediti i manipulirati. Prošlost je nužno dokumentirati, ali moramo znati da to samo po sebi neće društva učiniti boljima. Boljima će ih učiniti samo ozbiljan politički, društveni rad koji se temelji na tim činjenicama o prošlosti. Mislili smo da će neupitna vrijednost političke zajednice u kojoj živimo biti antifašizam, a danas je, evo, temeljno pitanje kako smo došli do toga da je čak i antifašizam doveden u pitanje! Vremena su takva da gledamo kako to rade oni koji na traumama prošlosti pokušavaju izgraditi nešto drugo, revidirati tu prošlost. Traume i žrtve povijesti često su korištene upravo zato da bi se stvarale nove žrtve, to smo vidjeli i u ratovima 1990-ih”, kaže Štiks.
“Brašno u venama” stoji kao metafora težine, ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti, upućuje na usporeni krvotok, moguće i začepljenje krvnih žila, boleštinu duše i identiteta koja kola obitelju s generacije na generaciju. Koliko nas može oštetiti nepoznavanje, zaobilaženje vlastite obiteljske historiografije, kad smo njezine terete, čak ako činjenice i ne znamo, nesvjesno ipak primili sa životom u obitelji, s tim “brašnom u venama”?
Traume koje se prenose
“Stvari možete potiskivati, ali se potisnuto, kao što znamo, često vraća kao opasni bumerang. Čovjek se na osobnoj razini mora suočiti s onim što ga je odredilo kao ličnost, a to su puno češće traume negoli sretne okolnosti. Kvaliteta života ovisi o toga koliko smo spremni sve, pa i mnoge neugodne činjenice o nama spoznati i prihvatiti kako bismo imali bolju sadašnjost i budućnost.”
Transgeneracijski prijenos u drami se vidi u liku mladića koji, makar odrastao u predgrađu Chicaga, tek u Sarajevu dobije priliku razumjeti svoje, pa tako i sebe. “Nitko ne može biti nevin u bordelu povijesti. Mi sve te traume prenosimo dalje onima koji dolaze. I ja to prenosim mom sinu koji nema niti dvije godine, kao što sarajevski otac i majka u drami to prenose njihovu sinu, koji se rodio i odrastao u Americi. Jer život mu, pokazujem to u drami, određuje i ono što se dogodilo u Sarajevu prije 20 godina. Nove generacije, makar nedužne, jednako moraju platiti cijenu za ono što smo radili u tom ratu ili nismo radili.”
Životno iskustvo sabrano u studiji
Fraktura je nedavno objavila i Štiksovu studiju “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj - Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država.” Riječ je o akademskom pojašnjenju onoga što je autor osjetio kao životno iskustvo - “Ja sam bio i jesam u različitim statusima, od punopravnog državljanina do izbjeglice i apatrida, bio sam i legalni i ilegalni imigrant, i državljanin dviju unija, Jugoslavije i EU.” Što ga je, dok je istraživao kako su se mijenjali politički koncepti, zemlje i dokumenti na ovim prostorima, iznenadilo? “Ostao sam zatečen pitajući se kako je moguće da pojam ‘citizenship’, koji je fundamentalan za svaku političku zajednicu, a koji prevodimo kao ‘državljanstvo’ ili kao ‘građanstvo’, gotovo uopće nije bio istraživan u kontekstu nekadašnje Jugoslavije i postjugoslavenskih država. To je kao da imate ogromnog slona u sobi, a da o njemu nitko ne priča. Zapanjujuće su se često državljanstvo, ustavi i režimi mijenjali na ovom području i tako direktno utjecali na živote pojedinaca koji su na njihovoj koži osjetili što znači biti državljaninom tih promjenjivih entiteta, ali i što nam se može dogoditi kad nas se preko noći učini strancima, čak i neprijateljima osuđenima na uništenje.”