Naša proslavljena performerica i žena poznata po rušenju tabua, Vlasta Delimar, nakon velike retrospektive u MSU bacila se na novi projekt koji je na neki način posveta njezinim počecima. Naslovljen jednostavno “Triptih”, kao što naslov daje naslutiti, sastoji se od tri dijela, a zamislila ga je u Koprivnici u kojoj je provela djetinjstvo.
Umjetnica, inače rođena u Zagrebu, gdje je krenula i u osnovnu školu u Krajiškoj, u koju su išli i Tom Gotovac, Sanja Iveković i Goran Trbuljak, što voli spomenuti u svojoj biografiji, s osam godina seli se s obitelji u očev rodni grad. Naime krajem 1963. godine Ivan Delimar odlučuje napustiti Zagreb i “sirotinjski život” da bi u Koprivnici otvorio užarsku radionicu te na taj način osigurao obitelji pristojniji život.
Upravo se na tu očevu radionicu i kuću gdje je s trinaest godina odlučila biti umjetnica referira u svom novom radu koji je postavila u koprivničkoj sinagogi, a naslovila ga je “Svilarska 34”, kako je glasila adresa na kojoj je provela upravo onaj dio djetinjstva “koji je bio važan za formiranje nje kao umjetnice i kao mlade osobe”.
Put iz Svilarske ulice ima, kaže umjetnica, logičan nastavak u Galeriji Koprivnica, gdje se događa drugi dio “Triptiha”, a koja je krajem sedamdesetih kada je počinjala svoju karijeru bila jedna od kultnih i važnih galerija na području ex YU i u kojoj je izlagala svoje prve radove. “Triptih” završava performansom što ga je održala u AK Galeriji uz pomoć Milana Božića, svoga životnog i radnog partnera. U tom se performansu, kako objašnjava, predstavila “kao zrela umjetnica koja emotivno reagira na svakodnevnu stvarnost, smrt”.
Taj je performans ujedno i skica za nastavak opsežnije izvedbe koja će biti predstavljena sljedeće godine u MSU u Zagrebu.
Jedan dio “Triptiha” zamišljen je u sinagogi. Što vam znači ta građevina i kakvim ste se radom tu predstavili?
- Instalacija pod nazivom “Svilarska 34”, koja je postavljena u židovskoj sinagogi u Svilarskoj ulici, individualna je mitologija koja retroaktivno ulazi u vlastitost života bez kalkulacija jer svaki je sentiment čista forma s par jasnih elemenata. Kuća u kojoj sam stanovala, ulica i dječje igralište kao mjesto glavnog događanja te “neobična” kuća nasuprot igrališta, židovska sinagoga, kao mjesto svih tajni, fikcija i želja. S obzirom na to da se sinagoga nalazi nasuprot igrališta, podrazumijevala se kao dio poligona za igru, ali samo oko zgrade jer ulaz u samu kuću nije bio dozvoljen. Iako su stambeni objekti - gdje su stanovali moji prijatelji - iza zgrade imali svoju privlačnost, sinagoga je uvijek ostala predmet želja i ostala mitsko vrijeme. Nakon 45 godina otvorila mi se mogućnost ulaska u “neobičnu” kuću koja je tolikih godina bila velika enigma. U sam prostor postavila sam ogromnu fotografiju kuće Svilarska 34 te dio užarskih alata s kojima je moj otac izrađivao užad u dvorištu. Muzička podloga bile su pjesme koje su se slušale u našem dvorištu tih 60-ih, poput Ive Robića, Ane Štefok, Slavka Perovića. To je pravi bezuvjetni sentiment.
Kako biste opisali performans “Mrtve Gordane”, kako je zamišljen?
- Publika je gledala performans kroz prozore, Mozartov Requiem pojačavao je makabralnu pozornicu. Naša tijela, muškarca i žene, trebala su pokazati njihovu “ništavnost”. Ona nas podsjećaju na našu prolaznost te propadanje tjelesnog. Dijeljenje cvijeća publici kroz prozore bio je vrhunac svijesti o postojanju.
Riječ je o hommageu, kako ste rekli, “vašim ljubavima”, umjetnicima kojih više nema, Demuru, Gotovcu i Jermanu. Koja su vam sjećanja na svakog od njih?
- Ovo je performans gdje se dozvoljava potpuni odlazak u tugu, gdje se smrt i odlazak dragih proživljava kroz elemente nekadašnjih zajedničkih spoznaja, kao npr. Mozartov Requiem koji je proizašao od Demura ili svijest o postojanju kao Jermanova konstanta ili svijest o upotrebi vlastitog tijela kao što je to činio naš neponovljivi Lauer.