Božidar Violić odmjereno je, tužno pa i duhovito oživio dramu Mate Matišića “Žena bez tijela” Zagrebačkog kazališta mladih. Premda u predstavi igraju glumci različitih dometa, ni jedan nije slab i cijela predstava nema praznog mjesta. Dominira Ksenija Marinković u ulozi Eme, sredovječne gospođe koja je postala prostitutka nakon što je u ratu postala žrtvom muških protagonista u drami. Muža joj, četnika, oni su ubili, a nju su silovali.
Voli domaće pisce
Violić je najstariji među aktivnim hrvatskim kazališnim redateljima. Osim toga, on je redatelj koji više od ostalih voli glumce. Osim toga, on je redatelj koji više od ostalih voli i domaće pisce. Kultne predstave njegove su, dakako, Brešanov “Hamlet u selu Mrduša Donja”, dramatizacija romana S. Novaka “Mirisi, zlato i tamjan”, a kad su posrijedi mlađi pisci, Violić je prvi na scenu iznio Asju Srnec Todorović (njezinu “Mrtvu svadbu”) i Ivana Vidića (“Harpa”). Mate Matišić još je jedan od naših značajnih dramatičara koji Violiću uvelike duguje svoj scenski život. Režirao je njegove “Anđele Babilona”, “Svećenikovu djecu” te prvi dio tzv. posmrtne trilogije “Sinovi umiru prvi”.
Premda je dospio i do Puškinova teatra u Moskvi, Matišić nije pretjerano omiljen među zagrebačkim kazališnim ravnateljima. Posve je nemoguće da bi tkogod od njih postavio cijelu njegovu ratnu trilogiju iz 2006., drame “Sinovi umiru prvi”, “Žena bez tijela” i “Ničiji sin”, kao što bi u ozbiljnijoj kulturi bilo nemoguće da se ta trilogija ne uprizori.
Zahvaljujući, među ostalima, i Violiću, Matišićeva će se trilogija o našim veteranima koji počinjaju samoubojstva u prosincu prikazati u Litvi. “Ženu bez tijela” praizveo je 2007. varaždinski HNK, u režiji Dražena Ferenčine, i ta je predstava bila odviše plakatna, ravna i shematizirana. Sjećam se jedino nastupa M. Beadera u ulozi okrutnog a kukavnog časnika Mladena.
Tragična rezonerka
Tu ulogu u Violića igra Zoran Čubrilo, suzdržano, kumulirajući i odgađajući moment raspleta koji leži na njemu. I inače je Violić angažirao glumce koje posljednjih godina manje gledamo na sceni.
Glavnu mušku ulogu, ratnog veterana Martina, umirućeg od raka, kojeg izjeda savjest zbog ratnog zločina, silovanja i ubojstva, jako lijepo igra Jasmin Telalović. Bez ijednog povišenog tona on donosi bojažljivu, pasivnu prirodu koja ne bi mogla podnijeti ni mnogo manji psihički pritisak nego što je to sudjelovanje u borbenim akcijama. Martina krasi moralni osjećaj kakav se rijetko uzgoji tečajem godina i koji mu ne dopušta da prošlost zaboravi ili racionalizira.
To “tinjanje” njegova moralnog osjećaja i pokreće ovu dramu koja se u posljednjoj trećini pretvara u moralitet, oslobođen naše aktualne socijalne i društvene zbilje i izdignut na univerzalnu ravan tzv. muških osjećaja, tzv. časti, tzv. odgovornosti. Glavni se junak pod pritiskom ratnih drugova na koncu ustrijeli, a oni mu se još čude jer više ni pištolj nema pa mu ga oni moraju pribaviti. Kao da nije svoj, odnosno njihov...
Martinovu majku s puno unutarnjeg života igra Doris Šarić-Kukuljica i kroz njezinu ulogu zapravo jedino teče vrijeme. Ona je nemoćna promatračica propasti sina i nekovrsna tragična rezonerka.
Odlično se snašao i Kristijan Ugrina u ulozi Pište, Martinova ratnog druga, čiji priprosti habitus ne ide dalje od zadovoljavanja najosnovnijih potreba. Svima koji ne podnose aktualnu pomodnost ZKM-ova repertoara, razne goluždrave kvazidramice tipa “Žuta crta”, toplo preporučujem ovu Violićevu i Matišićevu komornu umjetninu.