Odmah po najavi da je uopće priprema, “Hrvatsko glumište - u spomen na Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera”, nova predstava Olivera Frljića, redatelja i od ove jeseni intendanta riječkog HNK Ivana pl. Zajca, podigla je buru. Prethodila joj je neka vrsta sukoba s autorom “Hrvatskog Fausta” Slobodanom Šnajderom koja je prerasla u javnu polemiku. Na web-stranicama riječkog HNK Frljić je objavio da je njegova predstava treći dio “Trilogije o hrvatskom fašizmu”, nakon “Bakhi” i “Aleksandre Zec”. Nekoliko dana kasnije, u povodu predstave čija je premijera 19. studenoga, HNK je objavio bilten pod naslovom “Hrvatsko fašističko kazalište” koji podsjeća na činjenicu da je 12. travnja 1991. zagrebački HNK u režiji Jakova Sedlara na scenu postavio predstavu “Ognjište” prema istoimenom romanu Mile Budaka. U biltenu, u kojem je pokraj naslovnice programske knjižice “Ognjišta” postavljen i grb te predizborna parola HDZ-a iz 90-ih, navodi se broj žrtava ustaškog režima, kao i Budakov citat iz 1941.: “Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti.”
Kojom se temom bavi predstava ‘Hrvatsko glumište - u spomen na Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera’?
- Bavimo se odgovornošću za javno izgovorenu riječ.
O čemu se u predstavi radi?
- Riječ je o autorskom projektu koji kolega Marin Blažević i ja radimo zajedno. Dakle, ne postoji unaprijed zadan tekst niti fabularna organizacija scenske građe.
S obzirom na to da u naslovu spominjete hrvatsko glumište, koji su likovi, jesu li to glumci imenom i prezimenom?
- Ovdje bih citirao jednog starog Šnajderova suborca koji kaže: ‘Danas je ‘hrvatsko glumište’ realitet bez profila. Premda među njegovim institucijama, poluinstitucijama i akcijama - ni po načinu rada, ni po repertoarnoj usmjerenosti - nema odlučnih razlika, nema niti jedinstva. Gledajući, dakle, njegov sadržaj, to žalosno ‘ni ovo, ni ono’, gotovo je ništa. ‘Hrvatsko glumište’ pojam je koji to ‘gotovo ništa’ na svakojake načine uniformira u nešto. No, po svemu je ‘hrvatsko glumište’ ponajprije anemični pojam jezika malobrojne hrvatske kazališne kritike i teorije. Ali on je već i šire: bolest jezika, koji se u šetnji i pri radu, zbog onemoćalosti - na svašta i na svakog oslanja.’
Osim naslova, koja je još poveznica s djelom Slobodana Šnajdera?
Ima li u predstavi dijelova ‘Hrvatskog Fausta’, za što je Šnajder najavio da će vas tužiti?
- Gospodin Šnajder može mirno spavati. Nijedan dio ‘Hrvatskog Fausta’ se ne koristi. Čak sam i glumcima najstrože zabranio da čitaju navedeni komad kako bi nevinost Šnajderova autorstva ostala neokrznuta. Ali bih htio reći par stvari o onom dijelu kazališne javnosti koji se ovih dana jako uznemirio zbog nepostavljanja ove drame. Gdje su bili proteklih 20 godina? Ne sjećam se da je netko javno kritizirao službenu hrvatsku kulturnu politiku koja je u devedesetima izgnala Šnajdera, a onda ga vratila u širokom luku zaobilazeći njegovo kapitalno djelo. Neki od onih koji danas liju krokodilske suze nad Šnajderovom sudbinom su još prije deset godina vodili centralnu nacionalnu kuću i mogli su već tada pokušati postaviti ‘Hrvatskog Fausta’. Uostalom, Šnajderov bi se komad mogao igrati i na nekoj maloj sceni. Kakva agilna ravnateljica, koja na prsa kači spomenicu Domovinskog rata dobivenu od onoga zbog kojeg je Šnajder cijele devedesete bio izgnan s hrvatskih pozornica, a u isto vrijeme pušta suzu pitajući se ‘zašto je njegova kultna drama Hrvatski Faust nestala s repertoara’ riječkog HNK, čini mi se kao idealan izbor za takvo nešto.
U biltenu koji ste objavili obrađuje se uprizorenje Budakovih ‘Ognjišta’ u režiji Jakova Sedlara. Na koji se to način uklapa u predstavu, je li taj događaj tema?
- Kazališnim biltenom želimo progovoriti protiv kolektivnog zaborava i revitalizirati kazalište sjećanja, kazalište koje pamti i postavlja pitanja. Postavljamo pitanje o odgovornosti za izgovoreno u turbulentnom periodu 90-ih godina prošlog stoljeća i nakon toga. Postavljamo pitanja o posljedicama javnog djelovanja naših kolega i nas samih. Što kazalište može, smije i mora učiniti za svoju zajednicu.
Postoji li poveznica između ‘Hrvatskog Fausta’ i ‘Ognjišta’?
- To pitanje trebate postaviti onima koji su ‘91. rehabilitirali Budaka kao pisca i naglašavali literarnu vrijednost njegova romana. Uostalom, u tom periodu se Budak nije vratio samo na scenu HNK Zagreb, već i kao ime koje je nekoliko hrvatskih gradova ponosno dalo svojim ulicama, zaboravljajući pritom na bolje koljačke navike države u kojoj je isti ministrovao. Postavite to pitanje gospodinu Sedlaru, koji je 12. travnja 1991. na pozornicu HNK vratio glavnog ideologa ustaškog pokreta, jednog od vodećih ljudi u državi koja je uvela rasne zakone na temelju kojih je u tom istom HNK vršena segregacija Hrvata i nehrvata.
Zašto i kako je uopće došlo do razmimoilaženja sa Slobodanom Šnajderom?
- O tome je HNK Ivana pl. Zajca u više navrata obavijestio javnost. Gospodin Šnajder je inzistirao na dužem vremenu za postavljanje komada od onog koje je za njega predviđeno i koje je meni, s obzirom na dinamiku rada koju imam, potrebno. Ja apsolutno razumijem i uvažavam poziciju gospodina Šnajdera koji traži vrijeme za ‘organski rast’. Zato sam i prihvatio njegovu sumnju koju je izrazio kad je napisao ‘Sumnjam, dakle, i ako hoćeš, možemo se ovaj čas dogovoriti da čekamo neko drugo vrijeme’, te cijelu stvar odgodio za neko drugo vrijeme.
‘Nemam komentar na ironiju Saše Broz’
Očekivano, reakcije na Frljićevu najavu predstave i popratni bilten nisu izostale. Saša Broz, koja je u biltenu prozvana kao Sedlarova asistentica na predstavi “Ognjišta”, na svom je Facebook profilu ironično poručila - “naslov novog autorskog projekta mogao bi biti Saša Broz ustaška aktivistica”, dodajući, među ostalim, da joj je drago da je njen višegodišnji trud ustaške aktivistice u ilegali napokon prepoznat te da bi, s obzirom na to da je njenog djeda igrao Richard Burton, nju mogla Julia Roberts. Na njezin istup Frljić kaže da nema komentar. Reagirao je i Jakov Sedlar koji je, opet očekivano, u Večernjem listu Frljića optužio da mrzi sve što ima hrvatski predznak, a tvrdi da predstava nije rađena radi promocije fašizma već da bi se na matičnu hrvatsku pozornicu postavio “jedan odličan roman”.