Gajim, rekao bih, nagonski otpor prema prijenosima i snimkama kazališnih predstava. Katkad ih ne mogu izbjeći, osobito ako me zapadne kakav izbornički posao pa ne stignem pogledati neku produkciju uživo, a moram biti o njoj informiran. Upravo tako, osim osnovne informacije, o predstavi putem snimke ne možete doznati ništa. Odnosno, možete doznati, ali ne možete osjetiti.
Kazališna predstava nije nogometna utakmica te vam njezin prijenos ne donosi nikakav, sam za sebe, vrijedan dojam. Posrijedi je, ukratko, jedna pasivna radnja primanja nečega fizičkog u mediju virtualnom. Ugodnije jest tuširati se u čarapama negoli doživljavati kazalište kao ekran.
Pandemija je donijela možda nov, eto, format umjetnosti: kazališta po cijeloj Europi stala su emitirati snimke ili prijenose svojih produkcija napravljenima za publiku uživo, ali neki su kreirali posebne produkcije upravo za virtualnu, a ne fizičku publiku.
U nas je također, dakle, najprije prevladala inercija, u čemu su ispočetka prednjačili splitski HNK i zagrebačka komunalna kazališta, a danas snimke svojih predstava nude gotovo svi teatri.
Zamorne snimke
Većinom to, dakle, nisu negoli snimke krajnje zamorne, a novi formati, prilagođeni novom mediju, javljali su se stidljivo. Prije svega ne kao predstave, negoli kao upoznavanje događaja iza scene. Pa i to da se prikaže "stvaran" život glumaca. Vremenom su se, dakle, počele pomalo raditi produkcije koje i jesu za online publiku. Osobito su se u taj nov prostor nagnule velike kazališne kuće u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Primjerice, u hamburškom Schauspielhausu poznati njemački glumac Charly Hubner uživo glumi duha koji opsjeda mračna kazališna stubišta i zaista je zloguk i uvjerljiv. Znači, donosi se stanovita drama iza kulisa. Takav, rekao bih, online privlačan program (što se događa iza scene), daje glasovito londonsko, Shakespeareovo kazalište The Globe Theatre, koje nudi povlašten paket gledanja predstave, uz dodatke što rade glumci iza scene i kako se pripremaju.
Bilo kako bilo, nužda i eksperimenti s prebacivanjem teatarske poruke u nov medij, tek uzaludno prekrivaju katastrofu koja se već dogodila. Kazališta su zatvorena već dulje od godinu dana diljem Europe. Jedino u Rusiji i još nekim satelitskim državama, kazališta se nisu zatvarala. U nas je, nakon početne potpune zabrane, uspostavljen sustav koji kazalištima dopušta da rade, ali uz iznimno ograničen broj gledatelja. Odluka naših vlasti da dopusti rad kazališta pokazala se ispravnom. Uza sve poštivanje mjera, još se nije dogodilo da bi koje kazalište postalo izvorom zaraza za gledatelje. Kad su posrijedi izvođači i svi ljudi iza scene, virus jest ponegdje planuo, a izgubljen je, nažalost, jedan život, pjevač Ante Topić zarazio se na probama u zagrebačkom HNK.
U Hrvatskoj je dosad od koronavirusa, nažalost, preminulo više od sedam tisuća ljudi, a teatar je podnio, kažimo tako, gotovo najmanju žrtvu.
Ukratko, domaći kazališni umjetnici i ostali radnici ostali su na nogama ako su zaposleni u institucijama. Nekima su neznatno smanjene plaće, no nikome nije ugrožena egzistencija. Egzistencija je, pak, ugrožena velikoj većini samostalnih umjetnika i honoraraca. Takvih je mnogo i pri velikim institucijama, osobito kad su posrijedi zborovi i orkestri pri nacionalnim teatrima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Otprilike polovica instrumentalista i zborista rade na autorski ugovor, po učinku. Nema li izvedbi, nema ni novca.
A izvedbi jest bivalo iz mjeseca u mjesec sve manje. Premijere se i danas katkad otkažu jer je poneki glumac morao u samoizolaciju ili je ustanovljeno da je pozitivan ton majstor. Neizvjesnost sutrašnjeg dana, dakle, mori sve kazališne radnike, no mnogo više one koji su na rubu gladi. Država je pokrenula, sama i uz sudjelovanje EU, nekoliko programa za online radionice i stvaranje različitih sadržaja, koji su pomogli mnogim nezavisnim umjetnicima da, eto, makar životare, no generalno gledano, njihova je egzistencija posvema ugrožena.
Glumci mijenjaju profesiju
Tako je i u cijeloj Europi, odnosno i mnogo gore, jer većina, osobito zapadnih zemalja, ni dosad nije tretirala kazalište drugačije do poduzetništvo. Cijela Italija ima svega šest dotiranih teatara, a stalni ansambli glumački i ne postoje. Predstava nema, sve stoji. Dulje od godinu i po, dovoljno da masa umjetnika promijeni profesiju, e da bi se uopće prehranilo. Možda i tisuće mladih glumica i glumaca neće se više vratiti umjetnosti. Zauvijek su izgubljeni. Slična je nevolja u Španjolskoj, Francuskoj, u Portugalu, Velikoj Britaniji, Belgiji, Nizozemskoj. U nešto su boljoj situaciji, dakle, kao i u nas, kazališni radnici u bivšim austrougarskim zemljama, u Njemačkoj te u ostalim državama bivšega istočnog, komunističkog bloka. U svima njima odavna je postavljen sustav javnih kazališta, što ih financiraju država i lokalne zajednice te sva redom primaju subvencije da prežive mimo prodanih ulaznica. I u tim državama u najvećoj su nevolji honorarni suradnici i samostalni umjetnici.
Pandemija je razotkrila sljedeće: bogati europski Zapad kulturu je bacio na margine toliko da je ona, ne prepuštena samoj sebi, negoli ugušena kao elitistički višak. U cijeloj Švedskoj, prebogatoj i organiziranoj, nema negoli sedam ovako ili onako dotiranih teatara, cijeli Portugal financira samo državnu operu, Nizozemska ima svega dva ili tri profesionalna ansambla te se kazalište doživljava kao nekakav biznis, industrija zabave, poput nogometa.
Biti umjetnik na Zapadu danas sve više znači biti biznismen, a ponegdje je to višestoljetna tradicija, kao u Velikoj Britaniji ili Italiji, i na takve se zemlje ne bismo smjeli ugledati. Prije svega zato što oni tržište i imaju, ali nemaju, eto, svi, ili velika većina građana, privilegij da si priušte ulaznicu. Preskupa im je. U nas nije, i tako treba ostati. Mala zemlja za veliko kazalište, rekao bih.