Dubravka Vrgoč, ponovno izabrana intendantica, može odahnuti. Imat će najposjećeniju sezonu dosad, sigurno kad je Drama posrijedi, a ta je i proteklih sezona, otkako je vodi Ivica Buljan, proživjela preporod te proizvodi hitove kao da je osovljena na Broadwayu a ne u dotiranom sustavu evropske provincije.
Naime, tkogod je ljubitelj Golikova filma “Tko pjeva zlo ne misli”, zavoljet će istoimenu predstavu u zagrebačkom HNK, u režiji Renea Medvešeka, debitanta u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. Premijerna izvedba okončala se gotovo kao narodno veselje.
Na rubu mjuzikla
Predstava je zahtjevna, a neki akteri igraju zbilja na tržišno okrutno visokoj razini. Publika je oduševljeno prihvatila osobito Zrinku Cvitešić, kao Anu Šafranek, i, uz redatelja još jednoga debitanta, Krešimira Mikića, koji će ovoga svojeg Gospona Fulira očito odigrati najmanje stotinu puta. Kako bilo, HNK je dobio i drugi najzanimljiviji nos hrvatskoga teatra na svoju scenu trajno. I taj nos otprve je provirio gdje treba. Mikić još ugađa glas u kompliciranoj, šepavoj akustici naše središnje pozornice, no otprve se osjeti koliko su njegove geste i njegov pogled prezentni i kako lako prelazi rampu. Njegov je Fulir dječje jednostavan, drsko komičan, a balansira na opreci između nestrpljivosti i elegancije.
Mikićev Fulir jest koliko zavodnik, toliko kukavica; koliko spretan, toliko plah; koliko ljubazan, toliko zajedljiv. Istodobno cijeli treperi i uspravan je poput boljeg natkonobara, pri čemu su samo ruke i osmijesi nestrpljivi, sve u koži očajnog prevaranta koji je shvatio da se život ipak ne može preskočiti kao kozlić na satu tjelesnog...
Još učinkovitije, gotovo trenutačno, čim se pojavi, rampu prelazi Zrinka Cvitešić. Toliko je neposredna i snažna, baca se, što se kaže, glavom na beton, i to elegantno, a redateljski postupak to naglašuje oduzimanjem: neka njezine solo dionice budu što kraće. Voljeli bismo da je Cvitešićeva dulje i više pjevala jer za njezin snažan i topao alt pozornica HNK začas postane premala. Poslije premijere, u foayeru, zapjevala je Mirjana Bohanec, filmska Ana Šafranek, veoma lirski, i još se više osjetilo koliko je Cvitešićeva prekratko svijetlila u radnji.
Medvešek je, ukratko, načinio zabavnu predstavu, na rubu mjuzikla i, repertoarno gledano, ukrao, među ostalima, show Komediji, koja bi za ovakav proizvod založila, što se kaže, i glavnicu.
Moda iz 30-ih
U ovoj scenskoj adaptaciji film se dakle u ključnim dionicama kopipejsta. Ono što je uzeto iz njega, uzeto je temeljito, doslovno koliko se moglo. Četverokut glavnih likova, Gospon Fulir, Ana i Franjo Šafranek i Teta Mina, konstruiran je uvlas isto kao u Golika, u istu radnju, a glumci oponašaju intonaciju, geste, mimiku, stav, čak bi se moglo reći i duh, glumaca iz filma, a kopirane su i frizure, šminka, brčići. Sve to u snovitom, apstraktnom, na ideju prolaznosti kao takve svedenom prostoru scenografkinje Tanje Lacko - nekoliko skela, pokoja stara slika ili predmet iz tridesetih godina prošloga stoljeća, nestalna rekvizita što je pridržavaju i prenose glumci. Među rekvizitom najdojmljiviji je stari radijski aparat, koji, na koncu, Gospon Fulir ponese u rukama na poklon pred publiku, kao teret građanskog braka, odnosno kao njegovu realiziranu metaforu.
I kostimi Doris Kristić koliko su vjerni modi iz 30-ih godina prošloga stoljeća, toliko su snoviti, eskapistički, elegantni na gotovo bih rekao dirljiv, možda i tužan način. Oni filmsku kostimografsku shemu parafraziraju a ne oponašaju. Iste boje, drugi dojam. Posrijedi je inteligentan odmak, suptilno ironičan. I još optimistično a prigušeno, žuto svjetlo Aleksandra Čavleka, koje mekano razdvaja boje i protagoniste od temeljnog mraka u koji je zbivanje zapravo ogrnuto.
Scenski pokret Pravdana Devlahovića također se oslanja na film, ali također s efektim pomacima. Tango Gospona Fulira i Ane Šafranek podjednako je duhovit i virtuozan. Geste, držanje, hod posve su aranžirani.
Takav postupak inspirirao je Dušana Bućana, koji igra Franju Šafraneka, i Ivanu Boban, koja igra Tetu Minu, da prikažu svoje likove opušteno i, paradoksalno, iako telefonirajuće, ipak nenametljivo. Bućanov Franjo jest dobrodušan koliko i bedast, pošten koliko i dosadan, patrijarhalan koliko i nemoćan, a Teta Mina Ivane Boban preuzetna je koliko i radoznala, smiješna koliko i lukava...
Suvremenost
Kor domaćica u pozadini zanimljiv je i dinamičan. Senzualna je i uvjerljiva Barbara Vicković kao Teta Marijana, Nikša Kušelj ludički i šarmantno pjeva kao Karuzo, mladi Ivan Colarić još donekle mehanički govori ali ima scenske strasti, odlično svira i pamtljiv je kao Gospon Ivo. Još igraju, pjevaju, sviraju i oponašaju, Vanja Matujec, Iva Mihalić, Mirta Zečević, Vlasta Ramljak, Dušan Gojić, Silvio Vovk i Ivan Glowatzky.
Malog Pericu iz Majerova romana, predloška predlošku, igra pak vedro Dora Lipovčan, koja je nepotrebno opterećena i zborskim dionicama.
Filmska priča očuđena je dakle dokumentarnim materijalom: vijesti, reklame, popularne pjesme, govori, preuzeti iz medija 30-ih godina prošloga stoljeća i cijelu tu akustičku kompaseriju ansmabl glumački igra na sceni, a i proizvodi sve potrebne zvukove te glazbu. Primjerice, gotovo cijeli ansambl glasova i dva udarkaljaša potrebni su da se proizvede kloparanje vlaka.
U te pozadinske skečeve upletena je, ali veoma štedljivo, suvremenost. Opći je okvir, prikaz malog čovjeka uoči svjetske katastrofe (predstava završava zvučnom kulisom ratne grmljavine), no ovdje propada i Todorić (eto, svi po njemu!), maše se trobojnicom, a prošlost se reinterpretira u sadašnjosti podatkom da se radnja događa, ako je u tridesetima, na Trgu Kralja Aleksandra.
Ponekad se dakle kaže da smo u HNK, i da se tu igra predstava, i takve ekstemporacije isto su šarmante. Bilo kako bilo, u ovome djelu ne treba tražiti angažman, posrijedi je zabavni program na visokoj izvedbenoj razini a ne društvena studija o patrijarhatu ili opakoj blesavosti malograđanštine.