Zove se Zenon, osam mu je mjeseci. To djetešce izbrisalo je zadnju pukotinu tuge, posljednju sjetu u meni. Razlučila sam iznova bitno od nebitnog, esencijalno od efemernog i približila se nekom, reklo bi se, izvoru života, posve mirno iznosi Edina Pličanić, primabalerina zagrebačkog HNK, koja proljetna jutra provodi sa sinčićem na balkonu novogradnje u naselju Vrbani, s kojega se vidi zagrebački zapad s obroncima Medvednice.
Heroina našeg doba
Lani u kolovozu prvi je put u životu postala majka. Bliži se godina njezine odsutnosti s pozornice zagrebačkoga nacionalnog kazališta na kojoj je u dvadesetak godine profesionalne karijere odigrala četrdesetak uloga i obilježila cijelo jedno razdoblje inspirativnim kreacijama amblematskih rola u klasičnom i neoklasičnom baletu, od bijele i crne labudice, Trnoružice, Vile Šećera, Giselle do Anje Karenjine. Dakako, unikatnost svoje scenske pojavnosti udijelila je i ponekim modernim naslovima te će danas primijetiti kako je šteta što se, posljedično tome što su joj bijeli baleti odnijeli ponajviše posvećenosti profesiji, nije mogla malo više rasplamsati u duhu baletnog koda što je nastajao posljednjih dekadu ili dvije. No, to je danas ipak nevažno, odmahnut će na koncu rukom.
Solidne četiri kile
Njezin sinčić Zenon, neobično mirno dijete plavo-zelenih očiju koje je na ovaj svijet došlo sa svojih vrlo solidnih četiri kilograma, plod je ljubavi koja je počela prije četiri godine u ljetno doba u New Yorku gdje je Edina Pličanić upoznala američkoga glazbenika ruskoga podrijetla Mishu Lipovskog. Njegovi su emigranti iz Sankt Peterburga, svjetske baletne meke; tom se neočekivanom životnom putanjom na neki način ostvario i jedan davni mladalački san Edine Pličanić u kojem je usnula kako je rodila ruskog dječaka. Mladi par otad živi kroz putovanja. Sretni otac uskoro će opet doći u Hrvatsku te s obitelji provesti proljetne i ljetne mjesece u Zagrebu, na Hvaru i u Komiži.
U međuvremenu na zagrebačkim Vrbanima, dok s tatom svakodnevno dijele videovezu, Edina i njezin Zenon žive u svijetlom stanu s dva balkona, u domu neobičnog mira, punine boja i veselja što se osjeti u svakoj stvarčici koja tom ljupkom prostoru pripada.
- Zenon je zadovoljna, nezahtjevna beba. Ni u početku, kada se dijete budilo svaka dva sata, ništa mi nije bilo teško, čak nisam patila od nedostatka sna. Obitelj i nekoliko dobrih prijateljica, Pavla, Jelena, Tanja, donosile bi mi ponekad gotov ručak. Jedna mi je prijateljica iz struke rekla kako su balerine navikle na požrtvovnost u kojoj im tek malo stvari teško pada. Međutim, ne vidim to na taj način. Pamtim prve dane majčinstva kao najdivnije i najnježnije vrijeme u kojemu sam bila opijena čudom novog života - priča balerina.
Maja Pliseckaja
Posljednjih mjeseci toga majčinskog spokoja pratila je događanja u svjetskom baletu, dojmio ju se veliki povratak na scenu talijanske primabalerine Alessandre Ferri koja se prije deset godina, u dobi od 44. godine, odlučila umiroviti, da bi se prije četiri godine opet vratila na scenu pa danas, eto, radi i za londonski Royal Ballet.
- Dulje vrijeme nije se dogodilo da baletna umjetnica u poznijim godinama opstane na sceni, jedna od ponajvećih balerina našeg vremena Sylvie Guillem oprostila se nedavno od scene u pedesetoj, dok je pokojna Maja Pliseckaja plesala i u sedamdesetoj, i to nakon što je službeno napustila Boljšoj - primjećuje Edina Pličanić kojoj je četrdeset godina i s velikim je zanimanjem pratila promjene koje je trudnoća donijela njezinu tijelu. Baletni plesači, naime, vrlo pažljivo razumom i intuicijom osluškuju život svoga tijela, od kojega, naime, žive.
- Do poroda sam dobila 16 kilograma, a nakon što se Zenon rodio od toga sam izgubila osam. Sada se približavam težini koju sam imala kao aktivna plesačica. Moram reći da nikada sama sebi nisam bila ljepša nego u vrijeme tog trudničkog viška, došao mi je poput prirodnog botoksa - smije se od srca.
Neobično je teško cijeli život ne samo imati vretenasto tijelo, nego ga i tesati prema snazi bez koje nema vrhunske baletne umješnosti. Jer, premda se baletne plesačice na sceni prividno doimaju kao da iz lakoće vitkosti gospodare bravurama, ako vas neka od tih dama sasma prijateljski i nehajno uhvati za podlakticu, za kakvog srdačnog susreta na šetalištu ili u kavani, shvatit ćete da bi to žensko biće samo snagom prstiju ruke bilo u mogućnosti nabatinati i stasitijeg muškarca. Edina Pličanić svoju snagu strpljivo vraća.
- Polegnem dijete na njegovu dekicu i vježbam pokraj njega na prostirci. Ponekad mu i plešem, što Zenona euforično veseli. Svaki dan idemo krug oko Jaruna s kolicima, a počela sam i vježbati samostalno u dvorani HNK do koje stižem biciklom. Moram biti dodatno pažljiva jer sam imala ozbiljnu ozljedu prednjeg križnog ligamenta koljena. Naime, čim padne tonus mišića, koljeno boli, stoga su svakodnevne vježbe nužne. No, u miru sam, dovoljno poznajem svoje tijelo i točno ga osluškujem - govori balerina koja povratak na scenu HNK planira na jesen. U međuvremenu s velikim zanimanjem prati rad kolega u ansamblu, a i mali Zenon je već mirno odgledao dvije baletne predstave u HNK.
Nova dimenzija
- S dva mjeseca gledao je ‘Romea i Juliju’, a nedavno smo bili na generalnoj probi ‘Labuđeg jezera’. S užitkom gledam kolege, novu generaciju koja stasa, no pritom nemam nikakav psihički pritisak. Moja je sreća što se trudnoća dogodila u pravi čas, na nekom vrhuncu moje karijere kad sam plesala Anu Karenjinu. Okvirni je plan da s povratkom uđem u jednu od postava sljedeće premijere, ‘Gospode Glembajevih’, no vidjet ćemo što će tijelo reći - oprezna je.
S djetetom jednostavno drugačije gleda na sve segmente života, danas joj se čine smiješni, pa i blesavi nervoze i grčevi koje je nekad proživljavala uoči velikih rola. I ne žali ni za čim, osim možda za tim što nije imala priliku iskazati se u nekoj komičnoj ulozi.
- Danas sam prije svega zahvalna što je dijete došlo u pravi čas, što sam imala privilegij da se ostvarim kao umjetnica, tako da sad mogu biti krajnje sretna i spokojna majka. Sretna sam, nadalje, što radim u ustanovi u kojoj imam pravo na porodiljni. Sigurna sam da će novo iskustvo, kao što su mi rekle druge kolegice koje su majke, dati jednu novu dimenziju i mojem umjetničkom izričaju na sceni - završava Edina Pličanić.