Ako i zakletom mrzitelju opere, koji nikad nije vidio niti jednu operu uživo, a tvrdi da je ne voli, spomenete najpopularniju ariju svijeta “Nessun dorma” iz Puccinijeve “Turandot”, pokleknut će. Arija koju je 1990. na Svjetskom nogometnom prvenstvu pjevao Luciano Pavarotti, nadišla je utjecajem opernu umjetnost, dok za njezinim skladateljem Giacomom Puccinijem ove godine svijet žali što već 100 godina nije živ. “Nessun dorma” je iz “Turandot”, koja je bila skladateljev najambiciozniji životni projekt, nešto što je odskakalo od verizma po kojem je poznat, te njegova posljednja opera koju nije ni stigao sam dovršiti, dovršio ju je Puccinijev učenik Franco Alfano.
Puccini je bio jedini pravi nasljednik Verdija. Ako se kaže da je nogomet igra u kojoj sudjeluje 11 igrača, a pobjeđuje Njemačka, jednako tako opera je “igra” u kojoj fantastični pogoci počinju s “T” (Turandot, Tosca, Trubadur, Traviata), a pobjeđuje - Italija.
No, za razliku od Verdija, Giacomo Puccini napisao je 13 opera, i malo što osim toga, pa se ruski kompozitor Dmitrij Šostakovič bio našalio kako Puccini jest grozan skladatelj, no divan kompozitor opera.
Otrov za žene
Puccini je simbol za melodioznost, za neodoljivu pa i slatkastu privlačnost arija, sentimentalnost, liričnost, djela visokog emotivnog napona i guste orkestracije. Radio je uglavnom s libretima u kojima je u centralnu poziciju postavljeno žensko pitanje; kroz gorde protagonistkinje (Tosca, Turandot), podčinjene jadnice, poput japanskih gejši, sirotice s Montmartrea, časne sestre, kurtizane velikog srca (Madam Butterfly, Sestra Angelica, Lastavica), žene herojskih kvaliteta (Čedo Zapada) ili one razapete između muškaraca (Plašt, Manon Lescaut). Paradoksalno ili logično, iako su njegove opere protofeminističke, Puccini je privatno bio serijski švaler, otrov za žene, što jednako tako znači da se puno s njima družio, pa njihove probleme i izvrsno poznavao. Sličan slučaj kod nas bio je s Milanom Begovićem, libretistom “Ere s onoga svijeta”, koji je u dramama i prozi angažirano otvorio pitanje emotivne i socijalne potlačenosti žene, a sam je, kao i Puccini, bio sklon ženama, ukratko, nekovrsni protagonist vlastitih djela. Puccini je, uostalom, živio za ljubav, putovanja i automobile.
Sto godina poslije, kada HNK Zagreb na proljeće opet postavlja Puccinijevu “La Boheme”, dirigent Darijan Ivezić govori o ženskom pitanju u libretima kompozitora.
- Kao i mnogi velikani, tako se i Puccini “naslonio” na prethodnike, ponajviše Verdija, koji je u ranim operama pratio okvire belkantističkog razdoblja, kako bi ih u srednjem i kasnom razdoblju stvaralaštva razbio i stvorio novi motivički obojen zvuk i orkestralne boje, ponajviše u posljednjim dvjema operama “Otellu” i “Falstaffu”. U navedenim je operama, kao i u većini Verdijeva opusa, ljubavni trokut bio okosnica libreta. Tu je tradiciju nastavio i Puccini, s naglaskom na tragičnim sudbinama heroina, od Mimi, koja, poput Violette Valléry, umire od tuberkuloze, Cio-Cio-San i Sestre Angelice, koje stradaju od vlastite ruke, ili Tosce, koja kao u najboljem Tarantinovu filmu, skončava skakanjem s dvorca Sant’ Angela, kao posljednja od tri protagonista čiji životi završavaju tijekom iste opere. Iako rjeđe, tu su i sretne ljubavne priče, poput one Laurette i Rinuccija u operi “Gianni Schicchi” ili Calafa i Turandot. U većini Puccinijevih remek-djela glavna protagonistica pojavljuje se nakon 20-30 min od početka opere, i to u pravilu kao glas “iza pozornice” (Mimi, Tosca ili Butterfly), kako bi se ostvarila mistifikacija ženske figure u libretu - tumači Ivezić.
Zabranjen odnos
Puccini je rođen u obitelji katedralnih kapelnika u talijanskoj Lucci. S 14 svirao je već orgulje po crkvama. Ali kao mlad bio je neposlušan, neambiciozan i nesklon učenju. Svirao je klavir u lokalnim barovima i kućama na “lošem glasu”, što mu je osiguralo kućni budžet i novac za cigarete, koje su bile njegova strast i put u smrt, umro je od raka grla 1924. godine. Sve se promijenilo 1879., kada je Puccini prvi put čuo Verdijevu “Aidu”. Giacomo je bio “gotov” i odlučio je da će biti operni skladatelj: upisao je Konzervatorij u Milanu, gdje je živio boemskim životom siromašnog studenta i kratko dijelio sobu sa skladateljem Pietrom Mascagnijem; jasno je odakle inspiracija za “La Bohème”. Diplomirao je u 25. godini, 1883.
Već je njegovo prvo kazališno djelo “Le Villi”, uz pomoć utjecajnih bogataša, postavljano izvan Italije, što je bio uspjeh koji je kasnije kulminirao praizvedbama drugih opera u Scali i Metu. Godine 1884. Puccini se upoznao s Elvirom Bonturi Gemignani, suprugom školskog druga Narcisa Gemignanija. Puccini je oteo prijatelju Elviru, koja je s mužem ostavila sina Renata, da bi Pucciniju rodila sina Antonija. Puccinijeva obitelj, religiozna i konzervativna, bila je zgrožena, no Puccini je nastavio živjeti s Elvirom, s kojom se i vjenčao 1904., nakon što je njezin prvi suprug umro.
No njihov odnos bio je žestok, ona je bila ljubomorna, rječita i naprasite naravi, a on ženskar.
Puccini je imao vezu s Giuliom Manfredi, rođakinjom svoje služavke Dorije, zabranjen odnos koji je ta sluškinja platila životom. Giulia je bila radnica u taverni blizu Torre del Lago, gdje je Puccini imao kuću i zemlju, bila je iskrena, samouvjerena i neovisna u razmišljanju, Puccinijev tip. Veza je rezultirala rođenjem Puccinijeva “izvanbračnog” sina, Alfreda, 1923.
No to nije najgore što se dogodilo. Puccinijeva supruga Elvira mislila je da je sluškinja Doria ljubavnica njezina muža, iako je ona samo bila posrednica u odnosu Giulije i Puccinija, i navalila je na nju da je bludnica, besramnica, opanjkala je u varoši, pa se jadna Doria otrovala, a nakon medicinskog vještačenja, bilo je utvrđeno da je umrla kao nevina djevojka.
Puccini se onda navodno opet zaljubio u udanu ženu, učiteljicu Corrinu, 20 godina mlađu od njega. Ona je, kažu izvori, bila inspiracija za “Madam Butterfly”, no vezi je došao kraj kada 1904., nakon smrti Corinnina supruga, privatni detektiv otkriva da Corinna spava s drugim muškarcima. Puccini tada plaća Corrini da nestane iz njegova života.
Naravno, bilo je u Puccinijevom životu i navodnih afera s pjevačicama, barunicama, ženama bankara, o kojima nema previše dokaza. Jedna od njih, navodno je Sybil Seligman, žena Davida Seligmana, istaknutog financijaša tog doba.
Zatim, Pucciniju su prišivali mnoge sopranistice koje su pjevale u njegovim operama, afere za koje danas ima malo dokaza. Jedna od tih je Maria Jeritza, “moravska gromovnica”, dramski sopran koja je bila Tosca i Turandot, zatim češka dramska sopranistica Emmy Destinn, Minni u La Fanciulla del West, kao i talijanska sopranistica Cesira Ferrani, koja je osvojila operni svijet ulogom Mimi u produkciji La Boheme iz 1896. u Teatro Regio di Torino, a godine 1928. njezin se glas mogao čuti na prvoj snimci “Madam Butterfly”. Još jedna dramska sopranistica, navodno važna, u Puccinijevu životu bila je Hariclea Darclée, naslovna junakinja iz Puccinijeva “Manon Lescaut”. Spominje se i njegov odnos s Rose Ader, Liu u Turandot, s kojom se vežu pisma u kojima je Puccini zabilježio da je Rose upoznao prekasno u životu. Također, postojala je i njemačka barunica Josephine von Stengel, kojoj je kupio zemlju u blizini Torre del Laga (nije samo njoj kupovao zemlju), a koja je umrla dvije godine nakon Puccinija.
Remek-djelo
Priče o navodnim priležnicama iz svijeta opere govore i o povijesti izvođenja najpoznatijih naslova, no postoje i Puccinijeve opere koje su moguće nezasluženo u drugom planu.
- Jedna od glavnih značajki Puccinijeva operna stvaralaštva je želja za novim glazbenim svjetovima, kako motivičkom strukturom (glazbene tradicije kineske, japanske ili američke kulture), tako i novim instrumentima ili orkestralnim bojama i raznim kombinacijama. Zaista je od prvog takta lako prepoznati o kojem je opernom remek-djelu riječ, i nepogrešiv je Puccinijev potpis u svakoj noti orkestra, zbora i glavnih protagonista solista. Takvu odliku jedinstvenosti opusa kroz prepoznatljiv rukopis, ali i nove zvučne slike svakog djela, teško je navesti kod drugih opernih velemajstora. Stoga ne čudi kako je među 20 najizvođenijih opernih djela današnjice trećina iz maestrova opusa. Postoje objektivni razlozi zašto se neka izvode rjeđe, ponajviše u glasovnoj zahtjevnosti određenih uloga, gdje bih izdvojio Minnie, odnosno “Čedo sa zapada”, uz koju podjela solista zahtijeva i više od deset muških uloga povjerenih vrlo dobrim pjevačima - tumači Darijan Ivezić.
Zanimljivo je reći da je La rondine (Lastavicu) Pucciniju naručio Beč, s idejom da napravi nešto u straussovskom stilu, jer su Austrijanci lukavo procijenili da je Puccini novi majstor nakon Straussa mlađeg. Međutim, on nikako nije mogao pobjeći od svog velikog vođe, Verdija. Napravio je nešto što su neki zvali “Traviata za siromašne”, iako je, gledajući čitav opus, Puccini imao autentičnost. U Puccinijevim partiturama, recimo, postoje dijelovi za koje pjevači znaju reći da je jako lako pogriješiti u njima, a ako, pak, točno pjevaš, ni tu publika nije sigurna što zapravo radiš, jer je melodija nepojmljiva.
- Puccini se služio narodnim napjevima drugih kultura i tradicija, poput kineske, u operi “Turandot” (što se najjasnije očituje kroz glazbene motive tri careva ministra Ping, Pang i Pong, ali i u instrumentalnim dijelovima te pjevu dječjeg zbora prije velike arije naslovne junakinje) te japanske, koja prožima čitavu “Madam Butterfly”, koristeći se i autentičnim instrumentima, poput malih kineskih zvona, ili, pak, gonga, ali i dotad rijetko korištenom pjevu ptica. Postoji i utjecaj američke glazbene ostavštine, ponajviše bluesa i ragtimea, u operi “Čedo zapada” (La fanciulla del West) - kaže Darijan Ivezić.
Puccini je umro rano, jer je bolovao od raka grla.
Nakon njegove smrti počinje doba kinematografije, era Zlatnog Hollywooda, u kojoj, na žalost, nije sudjelovao, a upravo je njegov stil bio referenca za sve one filmske skladatelje koji su skladali partiture za crno-bijele filmove i prve kolorne filmove.
U Puccinijevoj godini HNK Zagreb za svibanj priprema novu produkciju „La boheme” s Domagojem Dorotićem, Valentinom Fijačko Kobić, Darijom Auguštan, Ljubomirom Puškarićem, Ozrenom Bilušićem, Lucianom Batinićem. Dirigirat će Pier Giorgio Morandi, ugledni šef dirigent zagrebačke Opere.
Mladi maestro Ivezić koji je zagriženi fan Puccinija i imao je prilike sudjelovati u realizaciji gotovo svih njegovih opera, što kao dirigent, a što kao pijanist uz pripremu solista, kaže da za razliku od zagrebačke publike koja jako voli baš „La boheme”, on ima drugog favorita.
- „Manon Lescaut“ u produkciju u HNK u Zagrebu još dugo ću pamtiti kao emotivno vrlo zahtjevno i ispunjavajuće iskustvo. Uvijek se sjetim jednog dragog kolege dirigente koji je u šali zaključio kako postoje dvije skupine ljubitelja operne umjetnosti, na primjeru opusa G. Verdija i G. Puccinija: oni koji streme velikim spektaklima (Aïda i Turandot) i oni koji vole komornije i intimnije naslove (La traviata i La bohême), na što sam se osvrnuo kako mene uvijek izbor vuče na Falstaffa i Manon Lescaut, ostavivši kolegu bez riječi – smije se na kraju Ivezić.