KAZALIŠNA KRITIKA

'REVIZOR' Redatelj nije poslušao Gogoljeve upute da ne trči pred rudo, no vrijedi pogledati zbog Damira Lončara

Saša Novković

Dražen Ferenčina režirao je Gogoljeva “Revizora” u zagrebačkoj Komediji rutinski. Nije poslušao Gogoljeve upute da ne trči pred rudo i da će likovi radnjom pokazati karakter, nego je njihove osobine odmah telefonirao publici, donijevši na scenu dakle komediju karaktera ispred komedije društva.

Zbivanje je, prije svega zahvaljujući scenskom pokretu Rajka Pavlića, blago pomaknuo prema groteski. Jednoličnu izmjenu scena pokriva živa scenska glazba Mate Matišića, koja parafrazira rusku narodnu glazbu tako da zvuči kao čardaš. Kostimi Marite Ćopo bajkoviti su, duhoviti i maštoviti. Hlestakov, kicoš iz velikog grada, zbilja djeluje kao da je iz 19. stoljeća, premda zapravo nosi, ružičaste hlače s trakom sa strane, kakve se ove jeseni nude u Zari.

Kostimi su najsofisticiraniji element predstave, podupiru i krijepe likove, markiraju ih socijalno i karakterno a istodobno su skladnih boja te lijepi kao apstraktna cjelina. Scenograf Miljenko Sekulić više se mučio a manje uspio. Prednost njegove zamisli jest što je jednostavna: pokretne kulise od papira na koji su namaljane kuće i namještaj koji se lako iznosi. Scenografija zapravo isto daje stanovit ironičan ton zbivanju, oslobađa prostor po dubini, ali je i neskladna i katkad suvišna.

Petrogradskog varalicu i njegova slugu u provincijskom gradu dočekuje živopisna paleta već dakle “ispričanih” likova, pa je njihov iskaz pokraćen.

Težište cijeloj igri daje Damir Lončar kao upravitelj grada Anton A. S. Dmuhanovski. Lončar, ukratko, dominira scenom, diktira ton predstave, čak joj, rekao bih, samostalno odmjerava ritam. A to može jer je shvatio što je Gogolj htio: da u liku titra jedna te ista ambicija, koju će okolnosti tek ogoliti a ne na nju utjecati. Njegov je lik dakle smiješan a dominantan zato što ne može sakriti ono što prešućuje. Njegova unutarnja napetost intrigira publiku trajno. Lončar je svoju igru ispunio jednim isprva neprimjetnim ironijskim odmakom, zato što je njegov gradonačelnik inteligentan čovjek a ne glup, kakvim ga doživljava Hlestakov, pa ga ta inteligencija ipak priječi da bez ostatka vjeruje u čuda.

Njega ne muči toliko revizor koliko žena, koja je još mnogo ambicioznija od njega. Tu Anu Andrejevnu lijepo igra Dubravka Ostojić, kao enervantnu gospođu već nervoznu krajnje i napetu od dosadna života, koja probleme potiskuje koketnošću. Niti ona nije glupa, ili barem je pametnija nego što se obično čita na pozornici, nego i ona u čuda povjeruje zato što je izluđena i trajno dekoncentrirana.

Ivan A. Hlestakov Filipa Juričića isto je uspio kao karakter ali cijela gluma jest prenapeta, pa i komunikacija s partnerima otežana. Fizički snažan a glasom limitiran, koji je nevelika opsega i dubine, Juričić se na sceni zapravo snalazi bolje nego što to, moguće je, misli. Prije svega, ima dara za komiku, i možda bi kroz nju mogao, gdje prolaze njegove sitne geste i grimase lako preko rampe, osvijestiti viškove u svom nastupu.

Mariju Antonovnu, gradonačelnikovu kći, Ana Magud igra odviše karikaturalno. Školski nadzornik Hlopov Davora Svedružića isto je plošan, u krivom tonu, sudac Tjapkin Gorana Malusa odviše je napadan, a s manje riječi a više trajanja na sceni bolji je Ivica Zadro kao Artemij F. Zemljanika, kurator dobrotvornih ustanova. Igor Mešin šarmantan je i uvjerljiv kao Ivan K. Špekin, upravitelj poštanske stanice. Dobčinski i Bobčinski ovdje su pomalo zauman par blizanaca, a Saša Buneta i Vanja Ćirić gotovo mehanički a neuspjelo naglašuju njihovu beznačajnost.

Osipa, Hlestakova slugu, igra Ivan Magud, Stjepana I. Uhovjortova u energičnoj minijaturi daje Ljubo Zečević, Dražen Bratulić igra Abdulina, trgovca, a Marija Borić slugu u hotelu.

Ukratko, isplati se pogledati zbog Lončara.

ELIPSO

Izdvajamo