Predlažem zagrebačkoj Gradskoj skupštini da makar za godinu produlji mandat ravnatelju Dušku Ljuštini da ne ode u mirovinu s teretom na grbači predstave “Audicija” redatelja Andrása Urbána. Ravnatelj Ljuština, koji je na čelu Kerempuha cijelih 35 godina i kusur mjeseci, možda je u karijeri cijeloj kerempuhovskoj producirao ne više od tri ovoliko grozne predstave.
Nitko ne zna precizno, on ih je jedini sve gledao, ali ovoliko pretenciozno a jalovo djelo u Krempuhu doista je rijetkost.
Gotovo dva sata traje teror neigre, primitivan slet sastavljen od primitivnih rečenica u sklopu kojeg su glumci prinuđeni da izvještačeno iznose piščeve banalne ideje tipa: prikazat ćemo fašizam malog čovjeka na način da prikažemo malog čovjeka kako priča da su za sve naše nevolje krivi Srbi. Teško je reći o čemu se u predstavi radi, ne zato što je ona recimo postdramska, nije, ona je nedramska, lišena sadržaja, radnje, emocija, pogonjena izvještačenom glumom, zapravo pseudoglumom koja se glumcima nametnula kao jedino rješenje. Jer što da rade? Redatelj njih svih jedanaest poreda na pozornici u liniju i posjedne na stolce s kojih onda oni pola sata izgovaraju u publiku, čak ne jedni drugima, glupe i jednostavne rečenice tipa: “Ah, kako je teško, odoh ja u Irsku.”
Pa drugi: “Ah, ne idem ja u Irsku, ja volim Hrvatsku.” To traje li ga traje, a zatim pobacaju stolce pa hopšu, s hrvatskim zastavama ili bez nje, nešto se i popjevava, jednako glupo i jalovo, a zatim opet opet svi sjednu i dave publiku nekakvim pres-clipingom iz jučerašnjih novina.
Ako ponestane banalnih rečenica novinskih, onda pričaju viceve, masne i proste, koji se čak niti najnaivnijem gledatelju ne čine umjesnim i smiješnim a neugodno je i samim glumcima.
Mađarski redatelj iz Srbije, u Srbiji razglašen maltene kao genije, koji sam sebe reklamira kao umjetnik koji mnogo radi s glumcima, u kazališnom smislu nije otišao dalje od vrtića. Njemu dakle glumci ili sjede ili hopšu, a sredine nema. Sve što prikazuje jest crno-bijelo i doslovno.
Oni koji su naivno došli u Kerempuh privučeni naslovom djela, očekujući štogod slično sarajevskoj audiciji, ovdje ne samo da ne nalaze ništa slično nego su suočeni s navodno provokativnim redateljskim postupkom u sklopu kojega im se sa pozornice kaže da ovo nije nikakva sarajevska audicija. Ne kaže im se dakako što to djelo jest, jer to ionako ne zna nitko, ali znamo da je posrijedi grubo nabacivanje stereotipima, rastegnuto u nedogled i garnirano prostotama (Srbin-govno-krsta-prsta).
Osim što “u početku”, zapravo gotovo pola sata, sjede na stolcima i nešto se tobože pjene, glumci se i “potkraj” opet pola sata javljaju sa stolaca ispovijedajući svoje tobožnje nevolje s eto tobožnjim redateljem, u sklopu čega detaljno izvještavaju publiku da je redatelj neopran, da se ne zna što hoće, da ne znaju što hoće od njih, da se samozadovoljava u toaletu, da u toaletu i vrši obilnu nuždu umjesto da počne probu i slično. Toliku količinu ego-tripa, karakterističnu za vrtićku djecu, u redatelja je teško pronaći čak i na ovim našim prostorima.
Kome je to provokativno, ne znam. Doznajemo i da redatelj dosta košta (dakako!) a da naglasi koliko je pametan, hrabar i provokativan, objesi na pozornici nekog publici nepoznatog glumca za kojeg se kaže da je Oliver Frljić. Taj čovac visi sa štrika u nedogled, a pred njega glumci donose kipove Djevice Marije. To sve traje li ga traje, a zatim su neke glumice prisiljene da govore publici: Vi ste idioti, vi ste idioti.
Idiotski, nema što. Naime, nije problem to što predstava nije za Kerempuh repertoarno nego je problem što je ona prevarantska u bilo kojem kontekstu.
Bilo kako bilo, desetero glumaca, Linda Begonja, Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Ozren Opačić, Luka Petrušić, Maja Posavec, Matija Šakoronja, muče se i prenavljaju i tečajem vremena postane jasno da i oni jedva čekaju da cijela priredba završi.